nedjelja, 13. srpnja 2014.

Da me barem možeš vidjeti Cecelia Ahern

Izdavač: Profil
Prijevod: Martina Milas
Broj stranica: 257
Cijena: 39,00 (barem kada sam ju ja kupila)

O knjizi:

Sve u životu Elisabeth Egan ima svoje mjesto, od šalice za espresso u blistavo čistoj kuhinji do uzoraka materijala i boja u njenoj tvrtki za uređenje interijera. Red i temeljitost drže Elizabethin život pod kontrolom, a njeno srce daleko od boli i patnje koju je pretrpjela u prošlosti. Jedina je mrlja u njezinu besprijekornom životu sestra Saoirse. 


Crvenokosa vjetropirka iza sebe uvijek ostavlja nered koji Elizabeth jasno, svim silama nastoji srediti - a to uključuje i Saoirseina šestogodišnjeg sina Lukea. Neprestano balansiranje između brige za nećaka i vođenja vlastite tvrtke ostavlja Elizabeth malo vremena za pogrešku - ili za zabavu.
Jednog je dana u Lukeov i njezin život ušetao stranac. Ivan je bezbrižan, spontan i uvijek spreman za novu pustolovinu - on je sve ono što Elizabeth nije. U tren joj se oka uvukao pod kožu i preokrenuo joj život naglavce.
Elizabeth malo toga zna o Ivanu - tko je on i je li doista onakav kakvim se doima. Sanjari o njemu, no ima li njihova veza budućnost?



Da vam istinu kažem ne sjećam se kada sam kupila tu knjigu. Mora da je bilo davno. Malo me primila Cecelia Ahern groznica pa sam nakon Knjige sutrašnjice uzela ovu u ruke jer iskreno govoreći nisam znala što bih čitala dalje.
Često mi se zna dogoditi takva situacija. Mnogo sam puta vidjela fotkice staklenki s papiričima na kojima su naslovi knjige i da ljudi na takav način biraju što dalje čitati. Iako je to nekima super, ja sam užasno izbirljiva. Moje raspoloženje me najčešće navodi prema nekoj knjizi.

No, da ne duljim mogla bih napisati svoja razmišljanja o knjizi. Je li netko plakao na ovu knjigu? U prošloj recenziji spomenula sam kako sam plakala na neke knjige od Cecelie, ali to mi se sa ovom nije desilo. Ili sam ja prerasla njene knjige ili one više ne utječu na mene kao što su to Na kraju duge i Hvala ti na uspomenama utjecale ILI ove zadnje dvije uopće nisu trebale biti toliko emotivne. Hm, mala zbrkica je nastala. Moram priznati da mi nije bila niti duhovita toliko. Što reći? Bila je dobra, ali ne savršena. Očekivanja su mi bila veća.

Bez obzira na to što mi nije savršena knjiga je i dalje dobra i kvalitetna. Cecelia ima svoj prepoznatljivi stil pisanja s lijepim citatima i laganom pričicom. Elizabeth je perfekcionist, kontrol frik, a i opsesivno čisti svako malo. Ne želi imati djecu i ne zna baš kako ostvariti kontakt s njima. To što ona ne želi djecu ne znači nužno da ju nema. Njena sestra Soarise je divljakuša, blago reći, i kao takva ne može odgajati svog šestogodišnjeg sina. Elizabeth ga je odmah po rođenju posvojila i brine se za njega. Usput reći, opterećena je i svojom prošlošću jer joj se majka ponašala isto kao i rođena sestra; karakter koji se ne da obuzdati, neprekidno izbivanje. U svoj toj strci njen posinak/nećak upozna novog prijatelja. I sve bi tu bilo super da taj prijatelj Ivan nije izmišljeni lik. Elizabeth misli da Luke izmišlja, no kada na Internetu pročita da izmišljeni prijatelji traju kojih dva do tri mjeseca ona se opusti i prihvati igru. No Ivan nije tu da bi bio najbolji prijatelj s njenim nećakom već je tu radi nje. Iako ga ubrzo i sama Elizabeth može vidjeti ona ne shvati da je taj Ivan isti onaj Ivan koji je bio maloprije nevidljiv.



Privlačnost između njih dvoje ne može se zanijekati no uzmemo li u obzir da je Ivan samo netko koga ona i njen nećak mogu vidjeti ta veza ne može imati budućnosti. Može li?
To vam ostavljam da sami otkrijete. Knjiga se lako čita i dobra je za odmoriti si mozak. Neće vas naživcirati tako da je dobra za opuštene ljetne dane.

Moja konačna ocjena: 3,7/5


Ovo su mi dva najljepša odlomka iz knjige:
„Nije važan naš izgled, nego uloga koju imamo u životu svog najboljeg prijatelja. Prijatelji biraju prijatelje samo zato jer im treba takvo društvo u određenom razdoblju, a ne zato jer su odgovarajuće visine, dobi ili zato što imaju odgovarajuću boju kose.“ Str 84
„Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelom svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli.Ako i ima buke, ona je unutra. Vrišti i nitko je ne može čuti. Tako glasno vrišti da vam uši odzvanjaju i glava puca. Otima se poput velikog morskog psa uhvaćenog u moru; zavija poput medvjedice kojoj su uzeli mladunče. Tako to izgleda i tako to zvuči kao velika uhvaćena izbezumljena zvijer koja je zatvorenik vlastitih osjećaja. Ali takva je ljubav... nitko nije nedodirljiv. Divlja je i boli kao otvorena rana izložena morskoj vodi, ali kad se zapravo slomi, sve utihne. Vrištite samo iznutra i nitko vas ne može čuti.“ Str 204

Dok sam čitala knjigu, ova pjesma bila mi je u mislima

3 komentara:


  1. Prvenstveno moram pohvaliti ovako lijepu i sažetu recenziju. Odmah sam se prisjetila svega što se događalo i kakva je knjiga jer pročitala sam ju prije nekoliko godina i želim ti reći da se slažem sa tobom u puno izjava. Niti ja nisam plakala na ovu knjigu, tako da se ne moraš „brinuti“ da si ju prerasla ili slično, mislim da nije u tome problem nego te jednostavno nije dovoljno dirnula. Znam po sebi, obožavam Ceceliu, ima taj nekakav poseban način pisanja i svaka knjiga joj je divna na svoj način kao uostalom i ova ali eto kod nekih ipak nije uspjela izmamiti suze na lice.
    Kada je riječ o izboru knjige znam biti takva gnjavaža sama sebi a i onima oko sebe, vjerojatno jer nekada bih pet knjiga od jednom čitala a nekada ne znam ni sama koju bi izabrala, primjetila sam da je taj „problem“ vezan za moje raspoloženje i često o tome ovisi što čitam. Sve je dobro dok imam širok izbor pa mogu naći tu neku posebnu knjigu u tom trenutku.
    No da se još malo vratim knjizi, kada sam ju počela čitati ne mogu reći da sam imala nekakva očekivanja jer mi je to bila prva Ceceliina knjiga tako da nisam mogla biti razočarana ili slično. Probudila je u meni maštu i zanimaciju za nevidljivim likovima, zar je stvarno moguće vidjeti nekoga koga nema, zar je moguće skoro sve raditi sa njima kao sa stvarnim ljudima? Mogu shvatiti kada mala djeca imaju i zamišljaju svoje nevidljive prijatelje ali ovo mi je bila novost i nešto u čemu sam uživala.
    Kao što si i sama rekla ovo je jedno vrlo lijepo i lagano štivo za vruće ljetne dane. I da na kraju od mene ima ocjenu 4.

    OdgovoriIzbriši
  2. drago mi je da ti se svidjela recenzija i da su nam mišljenja podjednaka :)
    ja nisam imala izmišljenoga prijatelja, ali nikad se ne zna za druge klince.. malo sam ograničena po tom pitanju pa mi je teško bilo shvatiti tu ideju izmišljenoga prijatelja..Iako bih ja drugačije napisala knjigu sa takvom temom i Cecelia je bila dobra ;)

    OdgovoriIzbriši
  3. Pa da malo je čudno ali opet nikad se ne zna, ipak vrijedi ona "sto ljudi sto ćudi".. :D

    OdgovoriIzbriši