ponedjeljak, 1. rujna 2014.

Završen je i drugi krug Ljetnih nagrada! pt1


Možete li vjerovati da smo već lagano zakoračili u jesen iako smo kalendarski gledano još uvijek u ljetu? (pogled kroz prozor kaže mi ipak jesen)
Prvo, želim vam se svima zahvaliti na divnim recenzijama i trudu! Recenzije će biti CP onakve kakve ste mi poslali. Bit će teško odabrati koja će od vas moći izabrati sljedeću knjigu!



Trilogija J.C.Reed Predaj se ljubavi, Osvoji ljubav, Sačuvaj ljubav
Nemam običaj pisati pisati recenzije ali ovu sam morala napisati.Ova trilogija knjige su jedne od mora koje u zadnje vrijeme izašle u rangu 50 nijansi sive.Moram reći da me je trilogija jednostavno odusevila.Ova trilogija nije samo sex, volim ja da ima sexa ali ponekad kad nema radnje i samo sexa malo me to živcira.Oduševilo me to što trilogija ima elementa ljubavne, sexa pa čak i malo krimiča.Pročitavši prvi dio oduševila me je, pod kraj je naravno napeto i odmah ja krečem na drugi dio. U drugom dijelom saznajemo sto je to bilo i knjiga praktički ima sretan kraj, pa si ja mislim pa o čemu če uopče biti u trečem dijelu i mislim da če me opet razočarati treča knjiga i da je radnja sigurno razvučena, a kad ono šok, treča je ono još napetija i čitam ja i ono odjednom več je dva u noći jer me zanima što se dalje dogodilo.Stvarno sam ju čitala bez daha.Preporučam svima ovu knjigu jedna od rijetkih knjiga koja me u zadnje vrijeme ugodno iznenadila....
~Maja Pavšek

FRIDA ILI O BOLI – Slavenka Drakulić 
„Nije istina da čovjek nešto osjeća kad doživi nesreću. Nema ni osjećaja ni misli. Postojiš i ne postojiš istodobno, poput čestica prašine koje se kovitlaju u zraku. Vidiš nebesko plavetnilo, i kao da si i sama dio zraka, vode, zelenila u obližnjem parku. Lebdiš u tišini u kojoj ne čuješ ni otkucaje svoga srca. Nije li to iskustvo ništavila?“ Vjerujem da mnogi od vas znaju priču o meksičkoj slikarici Fridi Kahlo, neki ste pogledali i film sa Salmom Hayek a velika većina vas je i pročitala ovu knjigu. Meni je došla u ruke, na posudbu od drage prijateljice. Frida je već u svom najranijem djetinjstvu saznala što je BOL, za nas je to možda samo puka imenica ženskog roda ali za Fridu je nažalost postala način života. Nakon preboljene dječje paralize, uslijedila je teška prometna nesreća u kojoj joj je oštećena kičma i povrijeđena noga. Sretni su joj bili dani kad bi manje boljelo, a vrlo rijetki oni bez boli. Kako bi se osjetila živom, s vremena na vrijeme, počela je slikati. Najčešće je slikala sebe, iskreno prikazujući svoje emocije, u kojoj su se vidjele tuga, očaj i opet sveprisutna bol. Tako upoznaje i Diega, Maestra slikara koji će je uvesti u jedan novi svijet, kako bi njene radove upoznali i drugi. Zaljubljuje se u njega i postaje mu suprugom. U životu u kojem je uvijek dobivala samo mrvice, očeva bolest i majčina hladnoća postali su nešto što je smatrala njegovim sastavnim dijelom. Boljela je sama fizička bol ali još više kad bi u očima drugih pročitala sažaljenje. Izdaja i prevara u obitelji tjerali su je da i dalje mahnito slika. Kako kaže autorica, ožiljci su bili njena karta bola. „Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugoga, naučila sam toga dana od tebe, s tobom.“ „Mislila je kako bi, zapravo, umjesto sebe trebala naslikati vlakove, dva vlaka koji voze paralelnim tračnicama jedan uz drugi i nikada se ne sretnu.“ Bilo je teško ovisiti o nekome, kada si prisiljen biti s nekim zbog financijske sigurnosti, zbog fizičke nemoći. Brojeći sve te silne operacije (došla je do broja 32), napravila bi se jedna lijepa statistika. „Kako to da ne brojim orgazme, kojih je svakako bilo više od 32. Zato što sam orgazme već odavno zaboravila, jer se užitak zaboravlja brže od boli.“ A onda kada ti tijelo toliko oslabi, shvatiš kako je NADA još samo jedna varljiva imenica ženskog roda, kako tvoje misli postaju proturječne, u jednom trenu želiš pokazati zube životu, pokazati kako nisi kukavica a već u drugom samo se želiš prepustiti. „Svaki čovjek nađe barem jedan razlog da poželi sebi oduzeti život. I nije se lako suočiti s tom prazninom. Ali još je teže živjeti u sustanarstvu s demonom boli. Svatko je dužan napraviti najbolje što može od onoga što ga je zapalo jer smisao života je upravo življenje samo. Postojati, usprkos svemu. Osjećati, gledati, sudjelovati. Veseliti se. Nije nam dana druga šansa, drugi život.“ „Kad život više nije život nego biološko trajanje, kad traješ kao što traju nežive stvari. Tada je smrt utjeha.“ Znajući o Fridi Kahlo određene činjenice, uglavnom pročitane na internetu, očekivala sam tu i tamo bar malo dosade, s velikom količinom patetike. Nisam dobila ni jedno ni drugo. S. Drakulić je bez obzira na tešku temu ispričala Fridin život na način da dokaže tu konstantnu borbu između života i smrti, u svakom trenutku vješto balansirajući na granici patetike, ne prešavši istu ni za milimetar. Ovo je prva Slavenkina knjiga koju sam pročitala i priznajem da me jednostavno oduševila. Nisam ni pisac ni književni kritičar ali vjerujem da je nagrada Kiklop stvarno u pravim rukama. Dok sam čitala, stalno sam razmišljala što bih učinila kad bih bila na Fridinom mjestu, priznajem da i dalje nemam pojma, ne znam da li bih imala Fridinu hrabrost, jer na kraju krajeva, jedino što nije imala u svom kratkom životu jest SREĆA. „Djevojčica u njoj nikada nije skinula masku smrti.“ 
Ocjena: 5 i svakako preporuka za čitanje.
~Sandra Živković Bašić

Nema komentara:

Objavi komentar