nedjelja, 31. siječnja 2016.

Glasnici Smrti - No 5.

Umorno sam ležala u kadi prepunoj mjehurića.
Misli su mi zujale po glavi  kao roj pčela.
Nije mi nimalo bilo drago što mi je čovjek morao umrijeti pred očima. Mislim stvarno, zar je baš morao odabrati taj trenutak da ga odvede na drugu stranu. Ali ipak, kad bolje razmislim, da se to nije dogodilo u tom trenutku on i ja vjerojatno nikad ne bi vodili onaj razgovor koji smo vodili prije desetak minuta. U svakom zlu neko dobro, na žalost. S vremenom se naučiš na njih. Iz početka ih gledaš drugačijim očima, barem je meni bilo tako. Stalno sam bila okružena tim „ljudina u crnom“. To bude čudno, jako čudno, sve dok se ne navikneš. Postali su mi svakodnevica. U mjestu u kojem sam živjela kao mala djevojčica, vidjela bih barem jednog ili dvoje na putu do škole ili iz nje, ali sada kada živim u ogromnom gradu viđam ih mnogo. Ponekad se zapitam kako uopće ima mjesta na ovom svijetu da bude toliko ljudi. Onda se sjetim kako su oni drugima nevidljivi, kako ih čak vjerojatno ni ne osjećaju. Čovjek bi se iznenadio kada bi zapravo vidio i znao koliko njih ima. Ali to je svakodnevica. Smrt je svakodnevica, jer nečija smrt ustupljuje mjesto novome životu koji dolazi na svijet. Jer to su oni bili, predstavnici smrti. Ponekad bi se desilo da vidim i koju žensku osobu među njima, ali to bi bilo vrlo rijetko, evo mogla bih ih nabrojati na prste obje ruke. Više je bilo muških pripadnika. Mnogo više. Barem koliko sam ja znala.
Ženske pripadnice su im bile slične po boji kože, lijepim crtama lica i istoj boji očiju. Naravno i one su bile odjevene u crno (to je jednostavno bila njihova neizostavna boja). Vječito sam ih viđala u dugim jednostavnim haljinama, raspuštene kose različitih boja.
Ryan, uzdahnula sam. U mislima mi se stvorilo njegovo lice. Ono lijepo, blijedo lice. Stvarno je bio lijep. Kako sam mogla razmišljati o njemu na onaj način dok je bio tako blizu mene? Pa za Boga miloga, mogao je čuti svaku moju misao, kao da se nastanio u tom trenutku u moj mozak. Katastrofa. Ali opet, bilo je zanimljiv, vrlo zanimljiv. Mogao je shvatiti što mu želim reći, nisam morala objašnjavati. Šteta što nije živ, što nije ovdje u stvarnom svijetu i što se ne poznajemo (u ovom stvarnom svijetu).
Da, baš šteta. Čula sam misao u glavi.
Molim? Upitala sam prije no što sam shvatila što se događa, a onda sam munjevitom brzinom otvorila oči.
-Isuse Bože ti nisi normalan!- vrisnula sam i skupila se u sebe (hvala Bogu na mjehurićima što nije ništa otkrilo).
Stajao je naslonjen na pločice. Ruke je držao u džepovima. Frajerski osmjeh bliještao mu je na licu. Tko je to bio? Pogađate? A tko drugi nego Ryan.
Pa pozvala si me, što sam drugo trebao? Bilo bi nepristojno od mene ne odazvati se.
Pozvala sam te? Kako?
Pa izgovorila si moje ime u mislima.
Ha??? Blenula sam u njega.
Svaki put kada izgovoriš moje ime u mislima to je kao da me zoveš k sebi.
Čekaj i to pali kod svakoga? Mislim kad znam nečije ime mogu ga pozvati mislima?
A ne ide to tako.
Nego kako?
Rekao sam ti da si predodređena.
Ah da to si mi nešto spominjao prije nego što me moja 'draga' majka nazvala. Onda o čemu je tu riječ?
Ti si predodređena, to jest, mi smo predodređeni jedno za drugo.
Kej??? Blenula sam još više, ništa od toga mi nije bilo razumljivo.
Ah da, stalno zaboravljam da baš i ne znaš puno o nama. Stvar je u tome što... nisam siguran kako da ti ovo objasnim, a da pritom ne kažem nešto pogrešno. Na sekundu je razmislio. Pa i sama znaš da je ovo tajna, mislim, nitko ne smije znati.
Da, pa tako je i ostalo sve ove godine, nisam rekla nikome.
Znam to.
Znaš?
Naravno, jer, nitko ti nije objasnio koje bi posljedice mogle biti kada bi nas odala. Zato sam ti ja predodređen. Da mi je bilo dozvoljeno prije bih ti to objasnio, ali nisam smio, dobro je što nisi nikome rekla.
Što bi se dogodilo da sam to rekla nekome?
Pogledao me oprezno, s nekim nedefiniranim osjećajem u očima.
Onda više ne bi smjela postojati. Rekao je kratko i jasno.
Progutala sam knedlu.
To znači..?
Kratko je kimnuo.
Zaklopila sam oči i duboko udahnula.
Znači ja onda više ne bih smjela postojati. Došli bi po mene.
Ovaj... bi li mogao, ne znam, izići iz kupaonice samo da ja izađem? Upitala sam ga kada sam shvatila da sam još uvijek u vodi.
Da, nema problema. Rekao je i nestao kroz zid kao pravi duh.
S vješalice sam uzela kućni ogrtač i obukla ga. Mokru kosu sam umotala u ručnik. Obula sam papuče te izašla iz  kupaonice.
Sjedio je na mjestu na kojem sam ga sanjala ove noći. To mi je dalo ideju.
Tko je sljedeći? Upitala sam ga misleći na njegovu poruku u snu.
I sama znaš da ti to ne smijem reći.
Namrštila sam se. Vrijedilo je pokušaja.
Krenula sam prema ormaru tražiti što ću obući  za večeru.
Pričaj mi o tome predodređivanju. Rekla sam prihvaćajući se posla.
Rekao sam ti da na svijetu ima još ljudi koji nas mogu vidjeti. Naš 'Vrhovni' odabire jednoga, ili jednu od nas te nam dodjeljuje tu osobu. U ovom slučaju meni si dodijeljena ti, a ja te moram upoznati s našim pravilima. Pitaš se zašto? Recimo to ovako, ti nećeš upoznati onaj klasičan život poslije smrti. Ti ćeš svojom smrću postati jedna od nas.
Munjevito sam se okrenula prema njemu i pogledala ga sa zaprepaštenjem.
Ponovi ovo zadnje. Pomislila sam vrlo tiho.
Ti ćeš svojom smrću postati jedna od nas.
Ja... ću biti jedna od vas?
Kimnuo je.
Kako? Mislim, zašto?
Zato što nas vidiš. Jednostavno si predodređena. Odabrana si da budeš jedna od nas nakon svoje smrti. Objasnio je, a ja sam se u šoku okrenula dalje tražeći nešto prikladno za večeru.
Bila sam predodređena, predodređena da postanem jedna od njih. Bila sam jedna od onih odabranih. Nije mi bilo jasno kud baš mene, mislim od gotovo sedam milijardi ljudi na ovom svijetu ja budem među tim ljudima. Pa kolike su bile šanse za to?
Još uvijek sam prekopavala odjeću u potrazi za nečim prikladnim. Napokon sam dohvatila crnu dolčevitu i crnu haljinu kratkih rukava. Haljina je bila duga do malo iznad koljena, kockastog izreza, tankih naramenica koje su s haljinom bile spojene velikim crnim gumbićima.
Dobro, ovaj.. oprosti malo sam zbunjena nakon tog saznanja. Ovaj... pa pričaj dalje.
Pa to je zapravo osnova koju za sad trebaš znati, s vremenom ćeš naučiti sve.
Aha. Ovaj, vratim se za minutu idem se samo presvući.
Samo je kratko kimnuo.
Uzela sam haljinu i dolčevitu u kupaonicu sa sobom.
Dok sam se presvlačila nisam željela razmišljati previše o svemu ovome. Znala sam da bi me 'čuo' pa sam rađe razmišljala o tome kako će mi biti dosadno na večeri, kako se moram suočiti s majkom i kako bih najradije preskočila sve to i ostala doma uz crtiće i dobre filmove.
Na kraju sam se obukla. Haljina mi je savršeno pristajala (nije da se hvalim, ali stvarno mi je lijepo pristajala). 
Možeš doći, pomislila sam, a on se odmah stvorio kraj mene. Iako sumnjam da će ti biti zanimljivo dok ja sušim kosu.
Uzela sam fen u ruke, kosu temeljito osušila, a onda uzela peglu i lijepo ju izravnala. Na kraju sam ju skupila u lijepi i pravilni konjski rep, a potom sam stavila rajf, više radi ukrasa nego koristi.
Sve to vrijeme on je šutio i promatrao svaki moj pokret.
 Bila sam mu zahvalna na tome što je šutio.
Očito je čuo i tu moju misao kada se nasmijao.
Znaš nije baš zabavno kad imaš nekoga u glavi. Promrmljala sam.
Znam.
Haha, ne vjerujem ti. Rekla sam gledajući se u ogledalo.
Ni ne moraš, ali kada postaneš jedna od nas znat ćeš o čemu ti pričam.
Smijem li znati sada?
Aha, pa svi mi čujemo jedni drugima misli, to je jednini način komuniciranja.
Blenula sam u njega. A stvarno super.
Na lice sam nanijela puder u tankom sloju. Nikad nisam imala problematično lice, puder sam samo stavljala da prekrijem pjegice na nosu i obrazima. Zatim sam nanijela maskaru, malo tamnog sjenila, i na kraju svijetli ruž.
Ovo je gotovo, još samo ogrlica... pomislila sam, a zatim sam krenula van iz kupaonice prema stoliću u kojem sam držala nakit. On je također pošao za mnom. Odmah mi se u glavi stvorila slika maloga psića koji ide za mnom kud god i ja pošla. Nasmijala sam se na tu misao, a on je samo kratko frknuo.
U ladici se nalazila kutijica s nakitom. Već sam imala u zamisli jedan lančić s prekrasnim keltskim križem. Stavila sam ga oko vrata.
Ovo je odlično. Pohvalila sam sama svoj izgled.
Možda je to čak i zvučalo umišljeno, ali meni nije bilo. To da si uvijek pohvalim izgled, na neki način bi mi podiglo samopouzdanje.
Okrenula sam se prema njemu. Što ti misliš?
Isto što i ti. Rekao je te se frajerski nasmijao. U očima mu je bilo još nešto, ali nisam mogla otkriti što. Vratila sam mu širokim osmjehom.
Stavila sam mali, elegantni sat na lijevu ruku. Bilo je pet i dvadeset.
Pa ja bih trebala krenuti...
Ah da, idem onda i ja. Imam još posla. Pa.. pozovi me kad ćeš me i ako ćeš me trebati.
Budem, hvala ti na društvu. Rekla sam, a potom je nastao.
Okrenula sam se oko sebe.
Da trebala bih poći, pomislila sam zbunjeno.
Obula sam crne čizmice, obukla kaput, uzela ključeve auta i torbicu te izašla.

Ovaj put nisam išla stepenicama, brže će mi biti ako do podzemne garaže dođem dizalom. 

Nema komentara:

Objavi komentar