nedjelja, 14. veljače 2016.

Glasnici Smrti - No 7.

Odahnula sam čim sam ušla. Napokon doma.
Upalila sam svjetlo te se prepala kada sam ga ugledala točno ispred sebe. Malo je falilo da ne vrisnem.
Što ti radiš ovdje? Upitala sam ga zaprepašteno. Nisam ga očekivala.   
Nešto se dogodilo? Jesi li dobro? Kako se osjećaš? Zasuo me bujicom pitanja.
Što.. kako.. od kud ti ovdje?
Nisam mogao doći prije.
Ali nisam te pozvala.
Ma znam, ali mi smo sad jednostavno povezani. Osjećam tvoje osjećaje. Bila si jako uzrujana i tužna i zabrinuo sam se. Što se dogodilo?
Kako za Boga miloga? Upitala sam ga, a onda se raskomotila.
To nas također povezuje. Ja te osjećam u sebi, to ti je vezano uz predodređivanje. Osjećam svaki tvoj osjećaj, a bila si toliko uzrujana i tužna da nisam znao što bih. Jednostavno sam došao čin sam mogao.
Gledala sam u njega zbunjeno. On je osjećao moje osjećaje?
Krenula sam prema dnevnom boravku. Bila sam pa... zatečena bi možda bila dobra riječ?
Daj reci mi što je bilo? Silazim s uma od brige!
Brige? Ti se brineš za mene? Upitala sam ga sva u čudu. Sjela sam na kauč, a on na onaj isti naslonjač na kojem bi uvijek u snu sjedio.
Pa da.
Pogledala sam ga s nevjericom u očima. Od kad se ti brineš o meni?
Malo je pošutio, a onda rekao: Od kad smo predodređeni.
Imala sam neki osjećaj da je to bila djelomična istina, ali pustila sam da ostane na tome.
Hoćeš li mi onda reći što je bilo ili ne? Upitao me pomalo isfrustriran.
Pa zašto bih ti rekla?
Isuse, zar ti još nisi shvatila? Cijeli tvoj život bit ću uz tebe, to nikako ne možeš spriječiti. K vragu, predodređeni smo, postat ćeš isto što i ja, osjećam tvoje osjećaje, želim znati što ti se događa u životu! Rekao je zapovjedničkim tonom.
Pogledala sam ga s nevjericom u očima.
K vragu, zašto danas moraju svi vršiti pritisak na mene? Zašto? Dosta mi je svega za danas, a sad mi još i ti počinješ zapovijedati. Rekla sam uzrujano, a suze su ni ponovno navrle na oči. Počela sam osjećati glavobolju.
Odmah se našao kraj mene. Oprosti, stvarno te nisam mislio još bolje uzrujati, oprosti. Otići ću i pustiti te na miru sve dok me nećeš pozvati.
Ne čekaj, stani, oprosti na mojoj reakciji. Istina je, uzrujana sam. Majka me ubila u pojam.
Ne moraš mi reći, ako ne želiš. Rekao je.
Ne, pusti, želim ti reći. Rekla sam, a onda počela misliti na sve što se večeras dogodilo.
Sve sam mu pokazala, baš sve. Od čudno ljubazne majke (to je stvarno bilo zatišje pred oluju), preko one drame za stolom, pa sve do mog razmišljanja i na kraju razgovora s ocem.
Na kraju sam samo uzdahnula i zaklopila oči. Po prvi put u životu istinski sam poželjela da nestanem s lica zemlje.
Hej, nemoj razmišljati na taj način, nisi ti kriva. Bila si iskrena i to je sve što si učinila. Nisi kriva za to što te onaj lik ostavio. Nisi kriva nizašto.
Hvala ti što tako misliš. Ovaj, umorna sam, mislim da ću se spremiti za spavanje.
Dobro, idem ja onda.
Ne, stani. Ne želim biti sama. Bi li mogao, ne znam, prespavati ovdje ili takvo nešto.
Sigurna si da to želiš?
Da, molim te.
U redu, ostat ću.  Rekao je lagano se osmjehnuvši, a ja sam s nekim spokojnim osjećajem krenula prema kupaonici da se sredim za spavanje.
Mislila sam da oka neću sklopiti zbog onog groznog osjećaja koji mi je bio cijelu večer u želucu, ali na neki čudan način njegova me prisutnost smirivala. Kao da je bio moj osobni anđeo čuvar, moj crni anđeo. Spavala sam bez snova, spokojno i mirno.
Na kraju sam bila sretna što je ostao. Bilo je nešto posebno u njemu. Nisam to mogla odrediti, nisam imala pojma bi to uopće moglo biti, ali bilo je stvarno posebno, jedinstveno.
Lagana svjetlost dopirala je kroz prozor.
Probudila sam se prije njega. Opušteno je drijemao na naslonjaču. Njegovo lice bilo je spokojno, lijepo i opušteno. Lagano sam nakrivila glavu u lijevo te ga i dalje promatrala.
Disao je ravnomjerno i smireno.
Tiho sam prešla preko kreveta i približila mu se.
Dobila sam neku čudnu potrebu da ga dotaknem. Ni sama nisam imala pojma od kud se stvorila ta želja. Ispružila sam ruku kako bih provjerila mogu li ga stvarno dotaknuti, a onda sam se sjetila da sam jučer na ulici prošla kroz njega kao da je duh pa sam ju na vrijeme povukla. Umjesto toga tihim sam koracima otišla k prozoru.
Uz put sam pogledala na sat. Pet do sedam. Još se ne moram spremati za posao.
Prišla sam prozoru i pogledala van. Bijelo, sve je bilo bijelo. Stresla sam glavom u želji da je to samo san, ali ne, nije bio san, sve je bilo pokriveno snijegom.
Moglo bi se reći da je dolje na ulici vladao prometni kolaps.
Baš krasno. Mrzim snijeg. Ta..., ta odvratna bijela tvar. Stvarno super, nije mogao pričekati da padne tamo oko Božića. Ma neee, on mora pasti dva tjedna prije. Stvarno super!
Od kad znam za sebe mrzila sam snijeg. Uvijek sam više preferirala ljeto, makar je ono znalo biti jako vruće. Ljeto je značilo lijepo sunčano vrijeme, odlaske na bazene, ljetne praznike-dok sam išla u školu - ili godišnji odmor - sada kada radim, odlazak na plaže, na more, uživancija, izlasci... a ne kad je zima. Svi su zabundani do vrata (zapravo viđala sam ljude kojima su samo oči provirivale između kape i šala), ne možeš biti dugo vani jer je užasno zima, svi se žale na kišu, led i snijeg... katastrofa, mrzila sam to iz dna duše.
Okrenula sam se prema Ryanu. Još je uvijek spavao.
Uhvatila sam samu sebe kako razmišljam o tome kako je sladak. A mislim stvarno, ženo daj dođi malo k sebi, on nikako nije stvaran, unormali se! Stavi misli pod kontrolu.
Brzim, ali tihim korakom otišla sam se uljuditi u kupaonicu.
Nije bilo normalno razmišljati o njemu na taj način, jednostavno nije....
...Jer ja nisam stvaran. Dovršio je moju misao umjesto mene, a ja sam uz vrisak poskočila od zaprepaštenja.
Došlo mi je da ga doslovno udarim no onda sam se sjetila da je on samo duh i da bi moja ruka samo prošla kroz njega.
Imaš sreće što si duh, ali samo da znaš, čim postanem to što si ti ubit ću te! Zaprijetila sam mu.
Tehnički gledano nećeš me moći ubiti. Znaš ja sam ti već mrtav. Rekao je podrugljivo s ogromnim smiješkom na licu.
To je tebi smiješno? To što si već mrtav?
Napravio je facu i na tren razmislio.
Dobro, nije smiješno, ali ipak.. slegnuo je ramenim.
Da, da dobro, a sad me pusti na miru da se polako sredim za posao. Rekla sam kiselo.
Dobro, ionako moram ići. Pozovi ako išta zatrebaš.
Nemoj se nadati. Rekla sam sa smiješkom.
Znam da ćeš me pozvati, trebaš me, kao i ja tebe, sjećaš se? Mi smo predodređeni.
What ever. Pusti me da se spremim za posao, znaš neki moraju ići na posao i zapravo zarađivati za život. Ja ne živim samo od zraka.
Možemo se kladiti da ćeš me pozvati još večeras.
A ti se to nešto nadaš?
Možda, možda ne. Tko bi znao. Rekao je s vragolastim smiješkom na licu.
Morat ću te razočarati,  neću te zvati. Rekla sam tvrdoglavo.
Nikad se ne zna...
Joj daj se gubi već jednom, čudim se kako do sad nije došao tvoj 'šef' po tebe zbog tog tvog navodnog posla.
Nije šef, nego šefica. Ispravio me. I ne bi ona nikad došla po mene jer trenutno si mi ti najvažniji posao koji imam. Rekao je i nestao.

Ja sam mu trenutno najvažnija. Ja?

Nema komentara:

Objavi komentar