nedjelja, 21. veljače 2016.

Glasnici Smrti - No 8.

-Lijepo od tebe što si me podsjetila za šal.- rekla je Tia čim mi se pridružila u hodanju prema uredu.
-Oprosti, nisam ti se sjetila poslati poruku, jučer je bilo katastrofa.
Vidjela je nešto u mom izrazu lica što ju je natjeralo da prestane s durenjem.
-Što se dogodilo? Zar je bilo tako grozno?
-Aha. Rođena majka me nazvala glupom.- rekla sam čangrizavo.
-O joj. Hajde, da čujem sve.
-Pa došla sam tamo, ona je bila tak, ne znam ni sama, preljubazna je bila, i onda se odnekud stvori Christian i onda su došli i njegovi starci.. Bilo je katastrofa. Moja mama je pitala Christiana za stolom kad me planira zaprositi i onda je nastala cijela strka i brka. Moja se stara derala na mene, njegov se stari derao na njega.... Sve dok mi nije rekla da sam glupa što sam si upropastila budućnost koja mi je bila servirana na pladnju, e od onda nisam šutjela nego sam se izderala na nju. Rekla sam joj svašta, ali najgore od toga je bilo to da sam joj rekla da je bila grozna majka.- brzo sam izrecitirala.
-Auuu, to je loše. Kao prvo, nemoj se obazirati na njezine uvrede i sama znaš da baš i nije skroz normalna. Kao drugo, tvoja je stvar što si prekinula s njim, mislim, što se ima miješat u taj dio tvog života. I kao treće, bila si skroz u pravu kad si joj rekla da je bila grozna majka jer je to i bila.- pokušala me smiriti.
-Da, možda je ona bila grozna majka, ali mi to ne daje za pravo da joj to kažem u facu i to još pred gostima.- prosiktala sam.
-Gle, baš te briga i sama to znaš. Što je bilo, bilo je. Stvarno je bila grozna, sva se stresem na prošla sjećanja. Imaš sreće što nikad nije digla ruku na tebe.. ali svejedno, ja bih rekla da te verbalno zlostavljala. Znaš, ja sam uvijek mislila da ti je stari bio totalno hladne glave što se toga tiče.
Kada je ušutjela ma nekoliko trenutaka sam razmislila.
-Ponekad mi je žao što ju tata nije tražio rastavu.- rekla sam vrlo tiho.
Stisnula je usne u tanku crtu te nakrivila glavu.
-Ne znam, stvarno ne znam... ali znam da danas više o tome ne smiješ razmišljati. Da skrenemo temu. Donijela sam ti šal.- rekla je te ga je izvadila iz torbice.
Uzela sam ga u ruke. Kako je samo bio mek.
-Puno ti hvala. Stvarno me spašavaš.
-Ma da znam, što bit ti bez mene. Još bi i glavu uspjela ostaviti doma.- rekla je i počela se glasno smijati.




Na poslu je bilo radno. Vrlo radno. Dobila sam novu temu za sljedeći broj, a ta tema je bila daleko opsežnija nego prošla, trebat će mi duplo više vremena da ju obradim, a i napišem. Zapravo, trenutno mi uopće nije bilo žao što sam dobila tako 'veliku' temu. Trebalo mi je nešto da mi odvuče misli od svakodnevnih problema. I za čudo stvarno je uspjelo.
Cijeli dan kako sam bila na poslu nisam ni pomislila na mamu, na Ryana (oke, priznajem tu i tamo bi mi se omaklo i uhvatila bih samu sebe kako razmišljam o njegovim prekrasnim očima. Grrr, to se nije trebalo događati!), o sutrašnjem izlasku s likom kojeg se uopće ne sjećam!
Kad sam došla doma prvo čega sam se primila bilo je slaganje odjeće za taj spoj (pod navodnicima) sutra. Bolje danas izgubiti više vremena za to nego sutra kada ću se morati žuriti s posla doma da se spremim.
Stala sam i otvorila vrata ormara i zagledala se.
Moram priznati da sam imala jako puno stvari koje sam nosila, ali i onih koje su samo skupljale prašinu.
Gledala sam uredno složene hrpe različitih boja. Najviše je bilo robe u crnoj boji. Slijedila ju je siva, zatim tamno plava i smeđa, a tek onda crvena i ljubičasta. Ni traga nije bilo od ružičaste, bijele i žute boje. Te sam boje na široko izbjegavala.
Gledala sam ih tako i gledala kojih pet minuta dok mi nije sinula odlična ideja.
Većinu te odjeće ni ne nosim. Hmmm.. mogla bih dio dati Tiji, sigurno bi ju to razveselilo, a drugi dio bih mogla dati u dobrotvorne svrhe. Ha! Baš sam se toga lijepo sjetila.
Brzo sam se presvukla u trenirku, svezala kosu i krenula tražiti kartonske kutije.
Nakon brzinskog traženja uspjela sam naći samo dvije. Hmm.. što sad? Znam! Idem kod susjede.
Brzo sam izašla iz stana.
Gospođa Hess uvijek je imala kutija kome je god trebalo.
Bila je to starija žena. Rekla bih da je u šezdesetima, možda ranim sedamdesetima. Bila je jako draga i ljubazna starica, uvijek je bila svakome na raspolaganju.
Pokucala sam na vrata.
Otvorila je nakon nekoliko sekundi.
-Ashley, zdravo dijete.- pozdravila me uvijek istim pozdravom.
Bila je mnogo niža od mene, gotovo za glavu. Imala je prodorno plave oči. Koža joj je bila glatka, izborana. Svoju svilenu sijedu dugu kosu uvijek je nosila u lijepo oblikovanoj punđi. Po kući je vječito nosila svoje duge sive haljine. Ni ovaj put nije bila iznimka.
-Zdravo gospođo Hess, došla sam vas zamoliti ako imate koju praznu kutiju.
-Naravno draga i sama znaš da toga uvijek imam na bacanje. Dođi, uđi, odmah ću ti ih donijeti.- rekla je te me pokretom ruke pozvala unutra.
Njen stan nije bio ništa manji od moga, samo je raspored prostorije bio drugačiji.
Na ulazu bio je mali hodnik, zatim je dolazila kuhinja s omanjom blagovaonicom, zatim dnevni boravak, a iza zatvorenih vrata, pretpostavljala sam, bila je njena soba.
Namještaj je sav bio od drva, iz prošlog stoljeća, ali nije bio antikni.
Vjerojatno se pitate kako je ta starica mogla plaćati takav stan. Odgovor je jednostavan. Njena djeca, a i unuci velikodušno su joj plaćali stanarinu. Rijetki su takvi ljudi, stvarno bi se začudili koliko su ljubazni i velikodušni.
Imala je dva sina i dvije kćeri. Svaki od njih imao je dvoje djece pa sad vi računajte. Upoznala sam ih i susrela nekoliko puta. Skoro svaki vikend, ako ne svaki onda svaki drugi, gospođa Hess (zvala se Elenora, ali ja sam je uvijek iz poštovanja i pristojnosti zvala gospođom Hess) bi me pozvala na čaj. Uvijek bi mi pričala o svojoj djeci i unucima. Pričala je o svom i njihovima životima kao najljepšim bajkama i bilo mi je čudno kako nečiji stvarni životi mogu biti takvi. Stvarno, začudili bi se.
O svom je mužu pričala kao da je još uvijek živ, no i sama je znala da ga više nema. Čak sam jednom, od kako živim ovdje, s njom bila otišla na groblje staviti svježe cvijeće na njegov grob. Upoznala ga je vrlo mlada, pričala mi je, bilo je mnogo prepreka i mnogi su se protivili njihovom braku, no uspjeli su, vjenčali su se i imali prekrasnu djecu. Zapravo njihova životna priča bila je u mnogočemu slična Romeu i Juliji, samo što su gospođa i gospodin Hess imali mnogo sretniji kraj. O svojoj obitelji je pričala sve najbolje. Ponekad sam se zapitala jesu li to samo bajke koje ona izmišlja da bi me zadivila, ali ne, nisu to bile samo priče. Kada sam upoznala njezinu djecu i unuke pa čak i praunuke, sva moja sumnja o istinitosti tih priča bila je nepotrebna. Njihovi životi su stvarno bili poput bajki, lijepo uređeni, dobar i stabilan posao, lijepa velika, sretna obitelj...
U nekoliko navrata su, rekla mi je, njeni unuci izrazili želju da živi s njima, no ona je to glatko odbila s objašnjenjem da želi još uvijek sama živjeti dok može. Kada neće moći onda će ih tražiti da ju prime k sebi.
Za njezinu dob zdravlje ju je još uvijek dobro služio. Nije sad da je mogla činiti čuda, ali vječito je nedjeljom išla u crkvu makar u svom domu nije pokazivala neku pobožnost, a znala bi i prošetati po glavnom gradskom parku.
Moram priznati da je bila zanimljiva, odličan pripovjedač, ali najbolja je bila majka, baka i prabaka. Stvarno sam nekada zavidjela svima njima što nisam bila dio te velike obitelji. Voljela bih da mi je gospođa Hess jedna on mojih baka, stvarno bih to voljela, ali eto, to nije bilo moguće. Zato sam bila izrazito sretna i zahvalna što imam tako dragu osobu za susjedu.
Vodila me do omanjih vrata pokraj kuhinje. Ostava, shvatila sam kada ih je otvorila. U kutu su se nalazile kutije.
-Evo tu su, uzmi koliko ti je god potrebno.- rekla je ljubazno.- I sama znaš da meni ne trebaju. Uvijek mi moji u njima donesu svega i svačega iz dućana.
-Stvarno Vam puno hvala. Ma, tražila sam ih po svom stanu, ali uspjela sam naći samo dvije. Odlučila sam počistiti ormare. Sve ono što mi ne treba dat ću dio prijateljici, a dio u dobrotvorne svrhe.- objasnila sam te složila kutije jednu u drugu tako da sam ih odjednom mogla ponijeti pet.- To će mi vjerojatno biti dovoljno.
Kutije nisu bile prevelike, pa sam ih i zato uzela pet. Nisam se šalila kada sam rekla da imam stvarno puno robe.
-Ma samo ti dođi kad god zatrebaš, znaš da sam ti na raspolaganju i da si uvijek dobrodošla.
-Da, znam, stvarno puno hvala. Ne znam što bih bez Vas. Do viđenja gospođo Hess.- zahvalila sam se te izašla.
-Ma ne moraš mi se toliko zahvaljivati. Do viđenja dušo moja.- rekla je svojim toplim glasom te zatvorila vrata za mnom.


Čim sam odložila kutije na pod, stavila sam da sviraju moje najdraže pjesme iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih. Trenutno sam bila raspoložena za takvu muziku. Evo što sam slušala:
You Can't Hurry Love - Phil Collins,
Don't Dream It's Over - Crowded House,
Karma Chameleon - Culture Club,
In The Summertime - Mungo Jerry,
Good Vibrations - Beach Boys,
One Fine Day - Chiffons,
Mony Mony - James, Tommy & The Shondel,
Crazy Little Thing Called Love – Queen,
Hippy Hippy Shake - Swinging Blue Jeans,
Red Red Wine - UB40,
I Will Survive - Gloria Gaynor.
Prvih pet minuta je bilo zabavno, a onda sam poželjela društvo. Bilo mi je glupo biti sama.
Napravila sam facu. A rekla sam da ga neću zvati.
Ryan dovuci svoje dupe ovamo!!! Pozvala sam ga što sam ljubaznije mogla (hehehe).
Oke, Ryan je imao pravo kad je jutros rekao da ću ga pozvati. Ma k vragu i to, trebalo mi je društvo.
Za sekundu se stvorio kraj mene.
Rekao sam ti. Rekao je odmah s ogromnim smiješkom na licu bez da me je pozdravio.
Bok i tebi. Pomislila sam kiselo, više se dureći nego što sam mislila ozbiljno.
O pa ti se zabavljaš. Rekao je misleći na glazbu.
Pa da i ne. Čistim ormar. Jedan dio ću dati Tiji, a drugi u dobrotvorne svrhe. Objasnila sam.
I trebaš me jer...?
Jer... Reći ću pa makar jezik pregrizla. A eto priznajem, trebalo mi je društvo.
Nije ništa rekao, samo mi se nacerio.
I nakon toga je postalo zabavno.
Izvlačila sam stvar po stvar iz ormara jednu po jednu, njišući se u ritmu svake pjesme, provjeravajući kako bi mi što pristajalo, tražeći njega za savjet (glupo, zar ne? Ali nemojmo to poreći, on je ipak bio muško biće). Opušteno je sjedio na fotelji promatrajući svaki moj pokret. Kada bih mu pokazala neki odjevni predmet on bi pravio face ovisno o tome sviđa li mu se ili ne. Svaki put kada bi me nagradio velikim smiješkom to bi značilo da je ta stvarčica koju sam izvukla vrijedna toga da ju zadržim, a kada bi napravio neku čudnu facu to bi značilo da ide ili Tiji ili u dobrotvorne. Na kraju sam ipak ja odlučivala o tome što ostaje, što ide Tiji, a što ne. Moram priznati da smo se oko dosta toga složili.
Stvarno je bilo zabavno, čak mi je nekoliko puta puklo u glavu da još više zaplešem, i to s njim. Čim bi se uhvatila kako razmišljam o tome pocrvenjela bih i ponadala se da nije čuo tu misao (iako sam bila sto posto sigurna da je). On nije ništa rekao na te moje misli i maštarije, ali ipak sam ga čula kako se zadovoljno smiješi negdje duboko u sebi.
Na kraju sam iz sve te zabave, strke i brke izvukla ono što bih mogla obući za sutra navečer.
Bila je to siva majica s širim rukavima koji su dosezali malo ispod lakta. Hlače su bile uske, tamno plave boje (ponekad bi se činilo da su posve crne). I uski crveni remen.
Onda, što misliš? Tražila sam ga za mišljenje.
Pogledao je u uredno složeno odjeću koju sam iz kombinirala.
Samo je kratko kimnuo što sam protumačila kao dobar znak.
Uzela sam tu odjeću i stavila ih na stolac kraj radnog stola.
Kutije sam složila u prazni kut dnevnog boravka.
Kad je sve to bilo gotovo bacila sam se na krevet i pogledala u strop.
-Napokon gotova.- rekla sam naglas.
Samo je šutio. Da nisam osjećala njegovu prisutnost pomislila bih da je otišao.
Postao si nekako šutljiv.
Da, valjda. Samo je promrmljao, a da me nije ni pogledao.
Željela sam znati što trenutno misli, no vrata njegovih misli doslovno su mi se zatvorila pred nosom. Zašto mi ne kažeš što te muči?
Ne mogu te opterećivati svojim mislima. Dosta ti je i što se družiš sa mnom, ne trebaju ti još i moja razmišljanja.
Ali... rekao si da...
Da rekao sam da smo predodređeni, ali to ne znači da moram sve s tobom dijeliti. Rekao je mrzovoljno.
Ugasila sam glazbu jer mi više nije bilo zabavno.
Pogledala sam ga u čudu. Što je sad to bilo? Zbog čega?
To te uopće nije briga. Rekao je otresito.
Ovaj put sam ga pogledala tužno. Gledao je u stranu.
Zašto se sad ovako ponaša prema meni? Pa baš smo se lijepo zabavljali, sve do sad....
Da, sve do sad.
Reci mi molim te. Pokušala sam ga nagovoriti. Sjela sam na pod ispred fotelje na kojoj je sjedio i pogledala ga ravno u oči. Možda će ti biti lakše ako mi kažeš što te muči. Meni uvijek bude lakše kad se nekome povjerim.
Ne, ovo je nešto što ne bi smjela znati. Saznat ćeš kad.... za to dođe vrijeme.
Slegnula sam ramenima. Još uvijek me nije htio pogledati.
Što bi mi to mogao tajiti? Pa svašta, kad bolje razmislim. Bilo je toliko toga, zapravo sve, što nisam znala o životu poslije smrti.
Stisnula sam usne u tanku crtu i okrenula glavu. Na satu je pokazivalo pola jedanaest.
Idem se ja spremiti za spavanje. Pomislila sam jer sam imala osjećaj da neće popustiti. Možda se ohladi, pa mi kaže kad se vratim.
Idem i ja.
Zar nećeš ostati?
Ne, večeras ne. Žao mi je. Otišao je s tim mislima i tužnim pogledom.
Otišao je...
Ostala sam zjapiti na prazno mjesto u fotelji.
Osjećala sam se jadno. Jako jadno.
Što mi tajiš? Što mi ne želiš reći? Zašto si sad morao otići? Zašto, kad mi trebaš?
Željela sam početi vrištati.
Prvo što mi je palo na pamet bilo je da razbijem nešto, baš kao na filmu. Ali nisam. Koja bi uopće bila svrha toga? Samo bih razbila neki predmet, a onda bih poslije morala počistiti nered. Jednostavno u tome nije bilo svrhe.
Ovo je boljelo više od ičega. Boljelo je više nego kad me Christian ostavio, boljelo je... užasno je boljelo.
Primila sam se za prsa da se ne raspadnem. Imala sam osjećaj da svaka stanica u mom tijelu vuče na svoju stranu. Bezbroj stanica na bezbroj strana.
K vragu, kao da je unutar mene nešto eksplodiralo i raznesla me na bezbroj dijelova!! Glasno sam zajecala od neizdržive boli.
Zašto ovoliko boli? Ne bi trebalo. Pa on je samo običan duh, nešto što nije opipljivo, nešto što nije stvarno... Ali zašto onda boli? Zašto ovako jako?
Ovo definitivno nije bilo zdravo.
To je to, sigurno silazim s uma. Vrijeme je da otiđem kod psihijatra.
„Joj daj se urazumi!“ viknuo je 'razumni' glasić u mojoj glavi „Vratit će se on.“
„Ali sad je otišao.“ Jedva sam pomislila kroz jecaj.
„Ali će se vratiti!“
„Kad? Kad će se vratiti? Kad?! Treba mi sad!“ skoro sam vrisnula.
„Ne znam, ali hoće.“ rekao je glasić.
„ŠUTI! Goni mi se iz glave!“ viknula sam isfrustrirano.
Sad nije bilo vrijeme za unutarnje rasprave.
Sve me boljelo, u glavi mi je bio kaos...
Nisam se otišla spremiti za spavanje. Ne. Umjesto toga jedva sam se popela na fotelju, tamo se sklupčala i samo pustila da suze teku.


Nema komentara:

Objavi komentar