nedjelja, 27. ožujka 2016.

Glasnici Smrti - No 13.

            Imala sam osjećaj da ovaj dan traje beskonačno dugo. Nisam sigurna zašto, najvjerojatnije zato što je sve što radim poprilično dosadno. Nema ničega da me u potpunosti zaokupi, nema ničega što bi stvarno zaokupilo moje lude misli.
Razmišljala sam o svemu i svačemu samo ne o onome što se trenutno zbivalo. Misli su lutale, izmišljale nevjerojatne priče, stvarale nerealne prekrasne slike... lutale, beskonačno lutale u nepostojećim svjetovima s nepostojećim bićima.
Samo lutale.

Nije mi se spavalo, za divno čudo. Cijelu noć probdjela sam s knjigom u ruci. Nisam se micala s fotelje sve dok ju do kraja nisam pročitala.
Ah, što uopće reći, knjiga je naravno bila odlična.
Buljila sam u monitor ne vidjevši zapravo ništa na njemu. Jutros je Tia bila poprilično dosadna jer je pokušavala izvući sve što je mogla u vezi spoja jučer. Ja joj pak nisam htjela ništa otkriti u vezi toga. Kako bih joj objasnila da sam ga ostavila samog nasred ulice bez ijednog normalnog razloga. Da, jer nije bilo normalnog razloga. Svaki spomen na Glasnike je nerealan, oni nisu stvarni u svačijem svijetu. Oni su stvarni samo u mojem izopačenom svijetu i još tamo nekoliko ljudi koji su imali isti takav glupi problem da vide ono što ne bi trebali vidjeti. Ja mislim da ću doslovno skrenuti s uma. Po ne znam koji put sam zaželjela da sam najnormalnija osoba koja vidi samo ono što je realno, ne i ono što nije stvarno. Život bi mi svakako bio puno lakši da nisam od djetinjstva znala tko će i kada umrijeti. Cijeli moj život okruživala me smrt, a to nije bilo dobro, jednostavno nije bilo zdravo. Pa može li čovjek ostati hladne glave uz toliko ljudi u crnom? Teško, i koliko puta da sam ustanovila da nisam normalna, na kraju bih uvijek zaključila da to nije istina, da je to samo mala kriza koja se stvorila u mojim mislima. A što ako zapravo to nije samo mala kriza? Što ako je to stvarno bila istina? Koliko puta mi se taj isti film odigrao u glavi? Bezbroj?
Tia me upitala idem li na ručak. Odbila sam ju. Nisam ponovno željela slušati njezina pitanja o tome kako je bilo jučer. Morala sam to izbjeći pod svaku cijenu. Ne smijem se dovesti u situaciju da joj kažem nešto što nisam mislila ili nešto što joj ne smijem reći. Trenutno sam bila jako tanka sa živcima i imala sam osjećaj da ako bi navaljivala s pitanjima još bolje nego jutros kada smo išle na posao, a sigurna sam da bi, da bih izgubila kontrolu i više ne bi mogla zadržati svu svoju smirenost koju sam očajnički pokušavala prikazati na sebi. Unutar mene bio je kaos, iako sam još uvijek držala branu nad nadolazećom bujicom one prljave vode koju obično donose obilne kiše. Prepunu blata i granja. A znala sam da će me upravo to granje ogrepsti najbolje što je moglo, ostavljajući za sobom elementarnu nepogodu! No kako bilo da bilo, ta je brana za sada bila samo napukla na rubovima i nisam joj još uvijek dozvoljavala da pukne. Jednostavno ne smije, jer znala sam da ne bi bilo dobro, ni za mene ni za onoga tko bi se možda mogao naći u mojoj blizini. Jer znala sam što se događalo u takvim trenucima.
Dogodilo mi se jednom prije devet godina, u mojoj nestabilnoj pubertetskoj dobi da sam izgubila kontrolu. Tog sam dana ionako imala kratak fitilj. Kao da nije bilo dovoljno što me u školi moje kolege nisu baš najbolje podnosile (još dan danas nemam pojma zašto je to bilo tako), pogotovo neki dečki iz razreda. Stalno su mi znali podmetati kojekakve smicalice i iako me Tia stalno branila nije me uvijek mogla sačuvati od njih. Najgore bi bilo kada Tie nije bilo u školi, a ja bih ostala bez društva. Što je bilo gore tada nas je razrednica bila razmjestila i više nismo bile zajedno. Mene je stavila da sjedim s jednim dečkom koji je bio moja tiha patnja, a grozno je bilo to što me on nije podnosio. Stalno bi mi skrivao stvarni po učionici, njegovo društvo podmetalo bi mi noge kada bi god koji od njih stigao, na satovima tjelesnog bi im čak i poneka lopta 'kao slučajno' poletjela prema meni. Ja sam to uvijek sve podnosila i većinu vremena ignorirala, no taj dan sam jednostavno izgubila kontrolu. Prvo što su mi napravili bilo je da su mi stavili pernicu na ormar u razredu, a ja sam još tada bila preniska da bih mogla do nje. Kada sam željela dohvatiti stolac da bih se popela i vratila svoju pernicu, svaki dečko u njegovoj grupi našao bi se pokraj svakog stolca koji sam željela dohvatiti i ne bi mi dozvolio ni da ga pipnem. Na kraju mi je pernicu morala dohvatiti profesorica iz matematike. Nije to bile sve, a ne, ni približno. Kako je za vrijeme velikog odmora vani bilo lijepo vrijeme krenula sam prema klupicama pokraj škole da upijem malo sunca i da ručam. Naravno, oni su se odmah stvorili oko mene. Jedan mi je postavio nogu, a drugi me pogurnuo tako da je moj pad bio neizbježan. I dan danas se sjećam kako sam iz svega srca željela zaplakati no nisam željela pokazati tu slabost. O ne, umjesto toga sam se ustala i uz glasan uzvik „Majmune jedan bezobrazni, dosta mi je više tvojeg maltretiranja!“ opalila takav šamar tome dečku koji mi se sviđao da on više nije znao za sebe. Iako sam bila mnogo niža i sitnija od njega, sva srdžba koja se skrivala u meni sada je napokon izašla na vidjelo u obliku te pljuske. Mora da je boljelo jer se svalio na tlo. Da bi dan bio ljepši njegovo društvo tužakalo me ravnatelju koji je nazvao doma, a kako je samo moja mama bila doma ona se javila i saznala za nered koji sam 'ja' napravila u školi. Ravnatelj me suspendirao ostatak dana. Kada sam došla doma mama me je izubijala hrpom komentara da ja više nisam znala za sebe. Na mene je bacila veću i jaču bombu od one koju su Amerikanci upotrijebili nad Hirošimom. I tada sam pukla. Uvijek smo se svađale i ja bih ponekad i znala izaći ranjena iz te borbe, no nikad kao tada nisam željela da ona jednostavno nestane, nikad do tada nisam pomislila kako bi i njoj mogla opaliti šamar samo da zašuti. Sve me ruka svrbjela od namjere koja se skupljala u meni. Čim sam pomislila nešto takvo prestravila sam se sama sebe i one osobe u koju sam se počela pretvarati. Nisam mogla vjerovati da mi se u mislim stvorila želja da neki problem riješim nasiljem. Nikad u životu nisam bila nasilna, a tada sam to toliko željela učiniti da sam morala ruku toliko čvrsto stisnuti uz sebe da me sve zaboljelo. Proklela sam samu sebe zbog tih misli, a onda sam usred mamine dernjave odjurila u svoju sobu samo kako ne bih napravila još veću glupost od one u školi. Poludjela je ona zbog toga još bolje i derala se pod mojim vratila kojih pola sata bez prestanka. Neumorno sam plakala sve dok suza nije ponestalo. Kada je tata došao s posla pokušao me urazumiti da siđem na večeru, nisam htjela. Iz sobe nisam izašla sljedeći čitav dan, nisam željela otići u školu. Mama to nije ni primijetila jer bih obično otišla u školu prije no što bi se ona uopće probudila. Ovaj put ravnatelj je očito zvao tatu na posao da ga obavijesti kako sam izostala. To je bilo tako u našoj školi. Svaki put kada bi netko izostao, ako roditelj nije nazvao u roku od prva tri školska sata oni bi zvali vaše roditelje da provjere što se dešava. Kada se tata vratio s posla pustila sam ga u sobu, sve mu ispričala, a da nisam pustila ni jednu suzu, a onda mu zaspala u naručju.

Nakon posla samo sam se pobrala doma. Čak nisam ni Tiu pozdravila. Bilo je to jako bezobrazno od mene. Jednostavno nisam znala što bih. Zapravo, postojala je samo jedna želja, a to je da ovaj dan završi što prije i da se što prije nađem u krevetu i izgubim u onom svijetu snova ili samo u mraku, bilo mi je svejedno. Ništa od izlazaka ovaj vikend!


Nema komentara:

Objavi komentar