nedjelja, 3. travnja 2016.

Glasnici Smrti ~ No. 14

Izašla sam iz stana u potrazi za svježim zrakom. Zapravo, htjela sam se kretati, raditi nešto samo da i dalje držim misli pod kontrolom i da ne razmišljam o onome prekjučer.
Vani je bilo mračno i hladno no svejedno sve je bilo krcato ljudima. Ma da, vikend je, ljudi izlaze u potrazi za zabavom.
Iako sam hodala i promatrala živote oko sebe, odjednom sam stala kao da više nisam znala kako se kretati. Stajala sam skoro na sredini nogostupa.
Samo sam stajala, zatvorila oči i osluškivala žamor ljudi oko sebe. Smijeh, trube automobila, zvuk udaljenih sirena hitne pomoći... i još mnogo toga.

U meni se stvarala tjeskoba. Čudan, užasan osjećaj, kao da mi se srce prevrće, kao da vanjski dio postaje unutarnji i da unutarnji dio postaje vanjski. Nije to bilo samo sa srcem. Taj se osjećaj dešavao kroz cijela moja prsa. Obavila sam ruke oko sebe. Imala sam osjećaj da ako se pustim da ću se rasuti u bezbroj komadića. Disala sam teško i vrlo duboko. Misli su mi zujale. Letjele su mi u glavi kao oni super brzi vlakovi, neki su čak iskakali iz tračnica, zabijali se jedni u druge. Vrlo brzo nastao je kaos, sudari i nesreće.
Oči su mi se zasuzile. Htjela sam vrisnuti.
Sve stvari su se prebrzo odvijale, sve moje misli pucale su, raspadale se, plakale, vrištale, jecale.
Suza mi je kliznula niz obraz.
Prebrzo. Sve je išlo prebrzo.
Kako se sve moglo tako odvijati?
Kao da se cijeli svemir okrenuo prema... pa zapravo nemam pojma čemu!
O Bože kako je sve postalo teško, jedva izdrživo.
Kako se moglo dogoditi to da osoba o kojoj sam počela razmišljati da joj kroz vrijeme poklonim svoje srce - naravno, ako bi sve dobro funkcioniralo - kako se moglo dogoditi da će uskoro umrijeti?
Zar tamo Gore nije nitko imamo razumijevanja prema meni i mojim željama? Pa nije da su mi želje bili ogromne! Samo sam željela da postoji netko tko će me zavoljeti, nekoga kome ću moći pokloniti svoje srce, netko kome bih vjerovala, nekoga tko bi me volio onako kako bih i ja voljela njega.......
To je to što mi treba. Ljubav. Ne prijateljska ljubav, ne roditeljska (zapravo očeva) ljubav. Ne meni treba onakva ljubav kakvu Tia pruža Nateu, onakvu kakvu Nate pruža Tiji, onakvu kakvu tata pruža mami (nisam sigurna za obrnutu situaciju). Samo mi je trebao netko da me voli na taj poseban način.
Zazvonio mi je mobitel.
Prenula sam se iz razmišljanja i otvorila oči.
Prekopala sam po torbici i uzela mob u ruke.
Nate, pisalo je na ekranu.
Javila sam se nakon što je zazvonio četvrti put.
-Reci. -rekla sam promuklo.
-Ej Ash, ovaj.. Tija je u bolnici. -rekao je brzo s panikom u glasu.
-Molim? U bolnici? -upitala sam postajući zabrinuta.
-Da, srušila se doma sama od sebe, odveo sam ju na hitnu i sad je tu u bolnici. Čekamo nalaze.
-Koja bolnica?
-Svete Lucije. -odgovorio mi je.
-Evo me odmah. -rekla sam brzo i poklopila.
Bio mi je to the wake up call. Trgnula sam se iz svih svojih prijašnjih razmišljanja, jednostavno sam ih odbacila. Obrisala sam suze, prišla kolniku i podigla ruku.
Jedan taxi zaustavio se ispred mene.
Otvorila sam vrata i ušla.
-Kamo? -upitao je vozač.
-Bolnica Svete Lucije. -odgovorila sam.

-Nate, kako je? -upitala sam čim sam ga ugledala kako sjedi u čekaonici.
-Ne znam ništa. Još uvijek rade pretrage, a trenutno me ni ne puste k njoj jer spava. -rekao je potišteno. Izgledao je vrlo umorno.
-Dođi, sjedni, ispričaj mi što se dogodilo. -povukla sam ga za rukav pa je sjeo pokraj mene.
-Ma nema se tu što previše za reći, samo se odjednom onesvijestila. Još je bilo dobro što sam bio uz nju i primio ju jer da me nije bilo, siguran sam da bi udarila glavom u noćni ormarić.
-A joj, sva sreća da si bio uz nju. Je li bila dugo u nesvijesti?
-Ne nije, prizvao sam ju nakon par sekundi.
-O hvala Bogu. Ma valjda nije ništa strašno, možda samo iscrpljenost.
-Stvarno se nadam da nije ništa gore.
-Ma hajde, čvrsta je ona. Čak je jača od mene, vidjet ćeš, bit će ona super. Nemoj misliti na ništa crno. Oke?
Pogledao me u oči s ogromnom količinom brige. Ja sam ga pak pogledala uz što bolji ohrabrujući smiješak.
-Oke. -napokon je rekao.
-Hoćeš što iz automata? -upitala sam ga.
-Ma ne treba ništa.
Ustala sam i prešla par koraka. Uzela sam jaku kavu.
Ni za pune dvije minute prišao nam je doktor.
Bio je niži od mene, vitke građe, smeđe kose, u bijeloj kuti, a na maloj pločici koja mu se nalazila na kuti pisalo je dr. primarius Peter Mosley.
-Dobra vam večer. -rekao je doktor.
-Kako je Tia? -upitao je Nate.
-Nesvjestica je bila uzrok iscrpljenosti, krvna slika je u redu. Samo ima jedan detalj... ne znam znate li, ali gospođica McLive je trudna.
-Zezate nas? -rekla sam zaprepašteno, dok je Nate u istom trenutku rekao: -Molim?
-Da, nalazi su pokazali da nosi dijete već skoro dva tjedna. Čestitam, postat ćete tata. -rekao je doktor te je pružao ruku koju je Nate uz veliko oduševljenje prihvatio.
Ja sam zurila u doktora kao tele u šarena vrata. Je l' to on upravo rekao da je Tia trudna? Ma daj, sigurno sam krivo čula. Da je moja Tia trudna? Tia? Trudna?
To mi je bilo nemoguće.
-Koliko ćete ju zadržati? -upitao je Nate.
-Vjerojatno ćemo ju pustiti u ponedjeljak ujutro.
-Hvala doktore.- rekao je Nate.
Doktor je potom otišao.
-Ash jesi li čula? Postat ću tata. -rekao je oduševljeno.
-Čestitam ti. -rekla sam zatečena, no pokušavala sam navući smiješak. -Vidiš da nije ništa loše.
-Da, stvarno. Isuse, Tia je trudna. -rekao je, a onda još nekoliko puta ponovio ono zadnje.
Pokušavala sam izgledati sretno i oduševljeno, no bila sam sigurna da mi je na licu bila nekakva čudna grimasa.
-Čuj, ja, ovaj idem sad doma, kad znam što joj je, ne znam, reci joj da sam bila ovdje i da ću doći sutra oko tri. Oke? -počela sam se izmotavati.
-Da, da, sve oke. Samo ti idi, reći ću joj kad se probudi. Ajme postat ću tata.

Pogledala sam ga s najboljim smiješkom kojega sam mogla složiti, a onda sam se okrenula i otišla.

Nema komentara:

Objavi komentar