nedjelja, 17. travnja 2016.

Glasnici Smrti ~ No 16.

Probudila sam se, ali nisam otvorila oči.
Moja glava bila je naslonjena na nešto toplo i meko što se ritmički pomicalo. Udisaji i izdisaji, shvatila sam. Moje ruke su također bile obavijene oko nečega isto tako toplog i mekog. U trenu sam pomislila da je sve ono što se dogodilo jučer bio samo san. Na sebi sam imala samo crnu majicu s tankim naramenicama i crne gaćice. A onda sam shvatila, moja glava nalazila se na Ryanovim golim prsima. Grlila sam ga s obje ruke, a grlio je i on mene. I ono jučer nije bio samo san, sve je bila stvarnost.

Brzo sam otvorila oči i pogledala ga.
Bio je budan.
Gledao me sa sjajem u očima.
-Dobro ti jutro. -rekao je tiho.
Nisam mogla ne nasmiješiti se.
-Mislila sam da sanjam. -rekla sam još tiše, a zatim mu se još više privukla.
Privio me u naručje čvrsto zagrlivši. Poljubio me u tjeme. Naježila sam se.
-Nisi sanjala. -rekao je lagano.
Digla sam glavu u vis da ga pogledam.
Stvarno je bio lijep, pogotovo sada kada je bio stvaran. Podigla sam ruku i dotakla mu obraz. Sklopio je oči i uživao u dodiru.
-Drago mi je da ne sanjam.
-Nisi jedina koja tako misli. -rekao je i otvorio oči.
Približila sam mu se i poljubila ga u obraz. Privio me još čvršće uza se.
Napokon je sve sjelo na svoje mjesto. Danas sam bila sretna zbog Tie i njezine trudnoće, ma bila sam presretna. I bila sam sretna što sam tu sada s njim koliko god ovo zapravo bilo nestvarno. U podsvijesti sam znala da će to trajati još samo nekoliko sati, ali opet, uživala sam dok sam mogla.
Poljubila sam ga, ovaj put u usta. Ponovno me podsjetio kako se dobro ljubi.
Jedva sam se odvojila od tog preslatkog poljupca.
Hmm, pitam se...
-Što?- čuo mi je misli.
-Pa pitala sam se smiješ li mi pričati o tome kako izgleda život poslije smrti. -rekla sam nakon nekoliko sekundi.
-Smijem, ali ti možda na neka pitanja neću moći odgovoriti. Reci što te zanima.
-Boli li kad umireš?- upitala sam tiho.
To sam oduvijek htjela znati. Zapravo, morala sam priznati da me bilo strah smrti dok sam bila mala, a moram priznati da mi ni sad nije bilo svejedno.
-Ovisi na koji način umireš.- odgovorio je. -Sama smrt nije bolna, ali ono što se dešava prije nje bi moglo biti.
-Što to znači? -upitala sam.
-Pa uzmimo za primjer automobilsku nesreću. Svi ljudi znaju da su automobilske nesreće poprilično bolne, a ako je red na toj osobi da umre ona će do smrti osjećati bol, ali kad sama smrt nastupi osjećaj je puno ljepši. -objasnio je kroz mrštenje.
-Želiš reći da je smrt lijepa? -upitala sam pomalo u nevjerici.
-I da i ne. Ljudima sigurno nije lijepo umrijeti, svi bi voljeli da mogu živjeti vječno. I sama znaš da to nije moguće. Stvar je u tome da ljudima koji proživljavaju bol prije smrti, smrt bude lijepa. Zapravo smrt je lijepa cijelo vrijeme.
Pogledala sam ga pomalo prestrašeno.
-Ne moraš se bojati. Smrt nikoga ne boli. Nije ni mene kad sam umirao. Zapravo to ti je jedan poprilično lijep osjećaj.
Lecnula sam se na njegov odgovor. Privio me još bliže. Rukom mi je počeo milovati lice.
-Kakav je to osjećaj? -željela sam znati.
-Kao da plutaš na vodi, nevjerojatno je, kao da te valovi odnose. Zapravo još ljepše, naprosto se ne da opisati.
-Što se događa nakon smrti?
-Tvoj duh bude par minuta na Zemlji dok ga ne predamo. -odgovorio je.
-Kamo? -upitala sam.
-U Raj. -odgovorio je jednostavno.
-Raj postoji? -upitala sam začuđeno.
-To je samo naziv koji se rabi među ljudima tu na Zemlji. Mi ga zapravo nazivamo Beskrajnost.
-Beskrajnost? Zašto Beskrajnost?
-Prostor je beskrajan, mislim gdje bi ti stavila sve duše koje su živjele na ovom svijetu. Ima ih jako puno. A i traje vječno.
-Jesi li ti ikad bio u Beskrajnosti?
-Ne, još nisam.
-Zašto?
-Jer me Božica Smrti odabrala da budem Glasnik Smrti.
-Ha? -blenula sam na njegov odgovor.
Kratko se nasmijao. -Sigurno si mislila da je Smrt ružna. I ja sam mislio. Ljudi ju prikazuju kao ružnog kostura umotanog u crni plašt, a zapravo uopće ne izgleda tako. Stvarno, Božica je prekrasna i vrlo moćna žena. Udana je za Boga Života i u savršenom su braku. Ne bi vjerovala koliko su ljudska vjerovanja drugačija od onoga stvarnoga. Ali dobro, većina ljudi ni ne sazna za Božicu Smrti jer je nikada ni ne vide. Vidimo ju samo mi koji smo odabrani od njene strane. Služimo joj sto godina, a onda nakon toga možemo u Beskrajnost. Naravno, možemo i ostati Glasnici Smrti sve dok ne poželimo otići u Beskrajnost. Boga Života sam susreo samo nekoliko puta i to sam ga vidio samo iz daleka. Njega ćemo svi mi Glasnici Smrti na kraju upoznati kada ćemo prelaziti u novi oblik beskrajnog života ili kako bi se reklo po zemaljski, kada bi naša duša otišla u Raj. Vidiš, kako Božica ima svoje Glasnike Smrti tako i Bog ima svoje Glasnike Života. Ti si odabrana da postaneš Glasnica Smrti, a na svijetu ima nekih koji su odabrani da budu Glasnici Života. Siguran sam da i sama već pretpostavljaš tko su oni. -ispričao mi je, a ja ga ni jednom nisam prekinula svojim pitanjima.
-Pa mislim da znam što bi onda oni mogli biti. Oni prate žene koje bi trebale roditi. Zar ne?
-Skoro pa točno. Prate one koje bi tek trebale zatrudnjeti. I naravno na svijetu postoje ljudi i djeca koji ih vide, baš kao i ti mene, pa će oni također postati Glasnici nakon svoje smrti.
-Vau, svijet je prepun duhova a da ljudi to ni ne znaju. Kako je to biti Glasnik Smrti?
-Sasvim uredu. Svaki čovjek na svijetu koji nas vidi dobije svog Glasnika kojega mu Božica predodredi, on ili ona ga upoznaju s pravilima i opišu mu kako što funkcionira i nakon toga je jednostavnije.
-Od kad si ti Glasnik? -upitala sam ga.
Pogledao me s oklijevanjem. Gledala sam i ja njega, ali nisam ništa rekla.
-Od dana kada si ti rođena. -napokon je odgovorio, a ja sam ga užasnuto pogledala. -Pa tako ti je to s predodređivanjem. Ja sam živio prije tebe i trebao sam umrijeti da bi ti živjela.
Još sam se više užasnula na njegovu zadnju rečenicu. -M... molim?
-Da, trebao sam umrijeti da bi ti živjela. -ponovio je.
-Sad se osjećam krivo. -rekla sam pomalo žalosno.
-Ne treba ti biti. Da se ovo nije dogodilo, nas dvoje se nikada ne bi upoznali, a da se i jesmo upoznali ja bih bio puno stariji od tebe tako da te vjerojatno ne bih ni zanimao.
-Koliko ti je bilo godina kada si.. kada se to desilo? -upitala sam ga. Baš i nisam htjela upotrijebiti riječ umro.
-Dvadeset i šest. -odgovorio je.
-Da imaš pravo, ne bi me zanimao da smo se upoznali. -rekla sam blago se osmjehnuvši.- Kako ti se to dogodilo?
-Automobilska nesreća. -kratko je odgovorio, a meni se onda sve poklopilo. On je za onaj primjer koji mi je dao uzeo sebe.
Kratko je kimnuo kada je čuo moje misli.
Privila sam mu se bliže. Od jednom kao da mi je postalo hladnije, a on je to shvatio pa me još više privio uza se te je potegnuo deku i pokrio nas.
-Rekao si da svaki čovjek na svijetu koji vas vidi dobije svog Glasnika kojega mu Božica predodredi je l' to znači da ću i ja biti predodređena s nekim? -upitala sam kako bih prestala misliti o onome što sam malo prije ustanovila.
-Da ali ti ćeš dobiti žensku osobu kojoj ćeš biti predodređena. Ali ne mora biti uvijek da ćemo dobiti nekoga s kim bi bili predodređeni. Meni se to desilo s tobom, a desit će se i tebi jer je tako Božica odredila, no ne dobije svatko takav zadatak. I nemoj me pitati kako znam jer ti baš i ne bi smio reći.- rekao je namršteno.
-Aha, pa onda te neću zezati oko toga. A zašto žensku ako smijem znati?
-Jer to tako funkcionira, ja sam bio predodređen jednoj muškoj osobi i on mi je sada najbolji prijatelj, a tako ćeš i ti s tom osobom postati najbolja prijateljica, ti si sada predodređena meni i poslije tvog života mi ćemo.. pa mi ćemo biti par. -rekao je.
-Par? -upitala sam. U meni se miješao osjećaj zbunjenosti i zadovoljstva.
-Da, svi ljudi koji umjesto para dobe prijatelja znači da njih par ili već čeka u Beskrajnosti ili će ga tek tamo upoznati ili je naravno još uvijek na Zemlji.
-Znači ti i ja par. A što ako na primjer ja upoznam nekoga ovdje dok sam još živa?
Nije rekao ništa, njegov je pogled govorio dovoljno.
Ne, neću upoznati nikoga ovdje dok sam živa. Mi smo bilo određeni jedno za drugo.
Znači li to da...? Pa moguće, čisto moguće.
Dala sam si trenutak da o tome bolje razmislim.
Sjetila sam se kako sam prije tjedan dana lila potoke suza zbog njegovog odlaska i one kratke svađe, pri tom mi je jako nedostajao sve dok to nisam odlučila ignorirati. Više puta sam zamišljala kako bi bilo imati nešto više s njim. Bilo mi je lijepo i zabavno svaki put kada bi mi pravio društvo. Bio mi je oslonac, mogla sam mu reći sve, zapravo bilo je dovoljno da samo na to pomislim. Uvijek bi me tješio kada bi trebalo (odličan primjer bi bila ona strka s majkom).
Znači li sve to da sam se kroz vrijeme ja...?
Čisto moguće. I to samo u dva nepuna tjedna...
Pa da nisam sigurno mi ne bi na pamet došla ideja materijaliziranja. Jer željela sam ga stvarnoga i živoga. I to uz sebe.
Ja sam bila zaljubljena u njega.
Kada sam to pomislila pogledi su nam se sreli.
On me pogledao s odobrenjem u očima. U mojim je očima mogao vidjeti zbunjenost i strah istovremeno.
-Ne treba te biti strah. Ja te nikada neću napustiti. -rekao je lagano me poljubivši.
-To su rekli i neki prije tebe pa me vidi sad. -rekla sam pomalo mračno.
-Zaboravljaš da nas je Božica predodredila, a i kada se dvoje ljudi, duša ili što već, istinski zavoli i zaljubi ta veza je neraskidiva. -objasnio je.
Kratko sam razmislila.
-Ti to meni pokušavaš nešto reći? -upitala sam ga s pokeraškim izrazom lica.
-I sama si shvatila. -rekao je jer je znao na što mislim.
Nasmijala sam se. -Ne znam. Što sam ja to shvatila?
-To da sam zaljubljen u tebe isto toliko koliko i ti u mene? -upitao je smiješeći se.
-A koliko to kad kažeš „isto toliko koliko i ti u mene“? -izazivala sam.
-Jako, jako puno. -odgovorio je.
-Ma da? Nisam znala da sam tako jako puno zaljubljena u tebe.
-Ma ti mala... -samo je rekao i počeo me škakljati.
Počela sam se glasno smijati. Morala sam priznati da sam bila jako škakljiva, ali sam unatoč tome uživala u svakom njegovom dodiru.
-To nije fer! Ti si toliko jači od mene..! -jedva sam rekla, nisam se mogla prestati smijati.
-Potrudi se malo. -rekao je s izazovom u glasu. Našao se iznad mene.
I pokušavala sam, vraški sam pokušava, ali svaki put kada bi mi se učinilo da sam se uspjela izmigoljiti i osloboditi ruke, on bi me ponovno čvrsto primio i dalje me škakljajući.
-Ne! Dosta! Prekini! Ne mogu se više smijati, boli me trbuh! -potužila sam se nakon nekog vremena.
-Ma nemoj me zezati, već ti je dosta? -nasmijao se.
-Da, da, molim te prekini. -počela sam ga preklinjati.
Odjednom je prekinuo ali mi je i dalje lijevom rukom držao ruke iznad moje glave. Desnu je ruku zadržao na mojem struku.

Osmjehnuo se te mi se lagano približio poljubivši me vrlo nježno. A onda je sve bilo kao i jučer s poprilično sličnim scenarijem. 

Nema komentara:

Objavi komentar