nedjelja, 8. svibnja 2016.

Glasnici Smrti ~ No 19.

Osjećala sam ogromni pritisak. Taj osjećaj nikad neću zaboraviti. Disala sam ravnomjerno i vrlo duboko. Sjedila sam na fotelji koja je u zadnje vrijeme postala vrlo popularna. On je često sjedio na njoj, a sada sam i ja stekla tu naviku. Sjedila sam u mraku (navukla sam sve zastore, a počela se spuštati i noć). Željela sam da svaki put kada otvorim oči vidim samo crnu boju, kao da ni nisam otvorila oči. Niz obraze su mi tekle tihe suze. Slijevale su se u potocima, no ipak su bile tihe, bez ijednog jecaja.

Znate kako mnogo ljudi kaže kako je u djeliću sekunde vidjelo kako im svi životni trenuci prolaze pred očima kada su mislili da će umrijeti? Meni se događalo nešto slično, samo što se meni pred očima odigravao cijeli film. Ne sekunda, niti dio nje, već beskrajno dugo. Mislila sam da ću od tih slika, malih filmića, pobjeći ako otvorim oči, no bilo je bezuspješno.
Sjećanja su se odigravala kao da sam se vremeplovom vratila u to vrijeme. Samo jedna stvar mi nije bila jasna; kako to da mi se slike i filmići nisu prošli kroz glavu u djeliću sekunde? Zar ostali ljudi imaju manje sjećanja kada se sve odigra tako brzo i kratko? Zar imam toliko puno sjećanja kojih se trebam prisjetiti?
Prvo sjećanje koje je došlo bilo je najstarije kojeg sam se često prisjećala, kojeg sam uporno držala i nisam ga puštala. Često bih ga se prisjećala, pogotovo u tinejdžerskoj dobi, sada nešto rjeđe, no ono je svejedno bilo oko mene i u meni. Bilo je to sjećanje na jedno nedjeljno jutro samo nekoliko dana prije bakine smrti i tog sprovoda na kojem se sve promijenilo. Bilo je rano jutro kada sam imala samo šest godina... sjećam se kao da je bilo jučer...
Probudila sam se u svojoj sobici, da.. bilo je to svjetlo koje je sijalo kroz prozore koje me probudilo. Moja sobica je bila tipično uređena za dječju sobu. Mnoštvo igračaka bila je uredno poslagana uz zid pokraj ormara. Hrpe i hrpe plišanih medvjedića bile su poslagane svuda po sobi. Obožavala sam ih, sve do jednoga, ali najviše sam voljela onoga koji se najviše isticao. Bio je to jedan veliki, zapravo najveći, plišani, prekrasni, mekani medo. Bio je skoro velik kao i ja. Bio je to moj Medo Tedo, kako sam ga zvala....
Otvorila sam svoje male okice. Pogledala sam oko sebe.
Jutro je, brzo sam pomislila. Licem mi se razvukao ogromni osmijeh.
Skočila sam s krevetića (kako sam tada bila puna energije, sad mi treba cijela godina da se pošteno razbudim) i potrčala u sobu mame i tate. Bacila sam im se na krevet i počela vikati:
-Nedjelja je! Dižite se! Idemo se igrati! Idemo, idemo, idemo...
Skakala sam oko njih, po podu, po njihovom krevetu, stalo sam skakala i veselila se. Razlog tome je bio taj što su mi obećali da će me voditi u park na piknik.
Obukla sam preslatku svjetlo plavu haljinicu (tada sam ih obožavala nositi), čak sam zahtijevala da imam šeširić na glavi. Kako sam samo bila sretna i uzbuđena, smiješak mi nije silazio s lica. Isprala sam im mozak sve dok nismo došli u parkić. Bila sam puna života, a i moji roditelji sa mnom.
-Dodaj mi je, dodaj je meni... -vikala sam dok smo se u parku igrali s loptom.
Igrali smo se lovice, skakali, pjevali, mama i tata su me škakljali, brali smo cvijeće koje nismo smjeli (hvala Bogu što nas nitko nije ulovio) i naravno papali prefine sendviče. Bili smo tako sretni i veseli i lijepo se zabavljali i... i.. bili smo prava sretna obitelj.... i onda je baka.. i mama.. i toga više nije bilo.... više nije bilo sretnih obiteljskih trenutaka....
Obgrlila sam se rukama i još više stisnula u fotelji....
Bilo je ljeto, dugo i sušno. Provodila sam ga s Tiom kod njene bake na selu. Tada smo imale kojih devet, deset godina, nisam sasvim sigurna. Kao i uvijek, bile smo nerazdvojne. Obožavala sam njenu baku jer se ponašala kao da je moja vlastita, kao da sam joj unuka, a i pekla je odlične kolačiće. Otišle smo na jezero koje je bilo udaljeno samo nekoliko kilometara od mjesta. Običavale smo tako lutati poljima tražeći ni sama ne znam što, plele bi vijence od cvijeća, pjevale, da, uvijek nas je pratila pjesma... Jezero je bilo prekrasno, čisto i bistro, okruženo malim šumarkom. Mislile smo da ćemo tamo biti same, ali nismo, tamo je bila cijela grupica dječaka. No mi se nismo dale smesti, glupirale smo se, pjevale na glas, plesale, skakale, zabavljale se najbolje što smo znale i mogle. Dečki nas ni jednom nisu omeli, držali su se po strani i to je bilo fora. Osim što smo se stalno glupirale znale bi skrenuti poglede na njihovu grupicu, uočile smo dvojicu najslađih dječaka, a onda kada bi nas oni vidjeli kako ih promatramo, nas dvije bi se počele glasno smijati i još glasnije pjevati.
Napokon, kada smo utihnule, shvatile smo da su dečki otišli. Sve je utihnulo s našom pjesmom, čuli su se samo zvukovi prirode; cvrkut ptica, pjevanje cvrčaka, pokoja žaba...
-Nekako mi je pretiho. -rekla je Tia.
-Aha, baš je jezivo.
Popele smo se na jedno drvo koje je bilo pokraj vode. Sjedile smo na toj nekoj debeloj grani koja je bila malo iznad vode, ali odmah pokraj kopna.
-Dečki su otišli. - primijetila sam.
Tia je samo uzdahnula.- Jesi li vidjela ona dva dečka kako su nas promatrali?
Kratko sam se nasmijala.- Da jesam, baš su bili slatki. Od kud su oni uopće?
-Žive u selu odmah do bakinoga. Onaj s plavom kosom je Daniel, a onaj s tamnom James.
-Aha. -samo sam rekla kratko.
Nakon nekoliko sekundi u tišini začula sam kako iza nas pucketaju grančice.
Okrenule smo se dovoljno brzo da bi vidjele kao su iza nas Daniel i James. U očima im se vidjela namjera, a to je bilo gurnuti nas da padnemo u jezero. A to su i učinili. Pogurnuli su nas, a nas smo dvije uz kratak vrisak pale u jezero.
Imale smo sreće u tri stvari. Prvo, pad nije bio dug jer je grana bila samo metar iznad jezera. Drugo, voda je bila topla i treće i najvažnije, obje smo znale plivati.
Oni su se cerekali ko ludi, kao da je to što su napravili bilo fora, njima možda je, nama nije. Kada smo izašle počele smo se derati na njih i svom smo ih silom pokušale nagurati u jezero, ali oboje su bili jači od nas. Na kraju smo se počele duriti,  a oni su se i dalje smijali. Nadurile smo se još više, odustale od naguravanja, okrenule im leđa i otišle. To je očito bilo upalilo jer su počeli skakutati oko nas pokušavajući oraspoložiti naša smrknuta lica. Nismo popustile, otišle smo ravno kod Tijine bake, a da nismo progovorile ni riječi. Dok smo se presvlačile iz mokre odjeće smijale smo se ko lude zato što smo uspjele izdržati da se onako jako dugo durimo, a da nismo prasnule u smijeh.
Sljedeće svako ljeto provodile bi na bakinom imanju sve do naših navršenih šesnaest godina. Uvijek smo se susretale s Danielom i Jamesom i to skoro uvijek na jezeru, kao da su stalno bili tamo. Do naših četrnaest godina šutjele smo od njih jer nismo zaboravile što su nam napravili. Pokazivali su zanimanje za zajedničkim druženjem no mi smo ih uvijek odbile, nikako im  nismo mogle oprostiti što su nas gurnuli u jezero. A onda se s naših petnaest godina sve promijenilo. Očito su za to bili krivi hormoni i pubertet ili što već. Odjednom smo se družile s njima kao da se ništa nije dogodilo onoga dana na jezeru. Zabavljali bi se na svoj način, često odlazili na jezero, kampirali uz logorsku vatru. Bilo je tu tajanstvenih i slatkih pogleda između Dana i mene, a nisu ni Tia i James ostali ravnodušni jedno prema drugome. Tog ljeta je još sve ostalo na škicanju i stalnom druženju, ali s naših navršenih šesnaest to je bilo ljeto za pamćenje. Bilo je to prvi put da sam okusila onu slatku ljetnu zaljubljenost. A ni Tia nije bila na to imuna. Tog ljeta sam se prvi put poljubila s dečkom, s Danom.  Nas četvero tog je ljeta bilo u sedmom nebu i bilo je nezaboravno.
Nisam sigurna je li mi sada žao što smo poslije tog ljeta prestale odlaziti kod Tijine bake. Bilo je lijepo dok je trajalo, stvarno je. Ti su mi slatki poljupci otvorili oči, naučili me da zaljubljenost postoji i da je to lijep osjećaj dok traje.
Suze više nisu tekle, sada su mi se obrazi počeli sušiti... tiho sam uzdahnula.
Vratila sam se kući nakon škole. Bila sam pomalo nervozna i živčana. Evo nekih razloga... glupa profa iz matematike nam je dala blic i pojma nisam imala. Znam da ta ocjena ide sa strane, ali opet, nije bilo fora, uopće. Da sam znala, vježbala bih. Nadalje, taj dan sam ih vidjela puno. Previše. Jedan je čak hodao uz dečka iz drugog razreda. Skoro sam se rasplakala kada sam vidjela tog dečka, došlo mi je da počnem vrištati i derati se na tog majmuna da se makne od njega i da ga pusti da ostane živjeti. Kako su samo bilo okrutni kod odabira ljudi...
 Tie taj dan nije bilo u školi jer je bila u bolnici (upala slijepog crijeva) tako da je mjesto do mene bilo prazno. Cijeli sam se dan dosađivala bez nje, stalno se pitala kako je, opet se dosađivala.....
I onda kad sam se vratila doma naletjela sam na mamu, doslovno sam se zabila u nju. Odjednom je pošizila i počela se derati na mene iz ni sama ne znam kojeg razloga. Ali znala sam da njoj ni ne treba nikakav razlog, ona bi ga jednostavno izmislila u trenu. Derala se ona, a onda sam počela i ja jer sam bila sva iznervirana, a nisam joj ni namjeravala ostati dužna. Derale smo se jedna na drugu kojih pet minuta dok joj nisam okrenula leđa i otišla u svoju sobu. Često bih joj to napravila, nisam se željela svađati, ali nisam ni mislila šutjeti i pustiti da mi stalno soli pamet oko stvari koje nikad nisam ni učinila. Stalno je izmišljala toplu vodu.
Tata je bio na mojoj strani, no nije me stalno mogao štititi od maminih ispada jer je vrlo često bio na poslu. Trudio se da ju susrećem što manje, čak bi me puštao da cijele vikende prespavam kod Tie, čak i kad nisu trajali praznici, ili bi me čak vodio sa sobom na posao. Dok sam bila manja igrala bi se s njegovom tajnicom, ali kako sam postajala veća počela sam joj pomagati tako da sam polako i stjecala praksu. Voljela sam ići s njim na posao. Upoznala sam hrpu zabavnih i pametnih ljudi, divila sam se tati i željela sam biti poput njega.... Nikad se nisam bunila što me vodio sa sobom. Mama bi ostajala doma sa poslugom, a ponekad su dolazili i doktori. Tata me od svega toga držao podalje koliko je god mogao. Bila sam mu zahvalna na tome, no ipak sam uvijek o svemu tome znala previše.
Lice mi se sada u potpunosti osušilo....
Prisjećala sam se još mnogo toga... Kako sam jednom sjedila sa satu i buljila u prazno. Tia i ja samo već odavno odgovarale knjigovodstvo. Zujale smo uokolo, umirale od dosade. Cijeli je razred brbljao na sav glas. Iako smo obje bile jako brbljave, pod satovima smo bile vrlo šutljive i govorile bi samo onda kada bi nas se prozvalo. Zbog velike buke profesorica nam je zadala da nešto čitamo iz udžbenika. I to nam je bilo dosadno sve dok nismo iznad nekih riječi napisale neku asocijaciju. Onda je postalo zabavno, a točno se sjećam kako je to izgledalo, te tri rečenice smo toliko puta pročitale da ih nikada neću zaboraviti. Evo kako je to bilo zvučalo: Afiša (mi bi iznad napisale riba) ili viseća kartica (krtica) je karton o zalihi materijala na mjestu uskladištenja. Takav oblik afiše (ribe) po podacima istovjetan je skladišnoj kartici (krtici). Afiša (riba) je karton manjeg formata, koji visi na polici ili je smještene uz svaku vrstu materijala u pretincu, odnosno u pregradi, pa se zato i naziva pregradnom karticom (krticom). Jedva smo se suzdržavale od ogromnih naleta smijeha. Profesorica bi nas ponekad pogledala preko ruba naočala, ali mi bi se ipak na vrijeme pribrale....
Ili kada smo se na faksu ponekad znale glupirati. Vječito smo bile nerazdvojne, držale se skupa. Koliko smo samo puta znale biti vani na kiši, skačući i pjevajući. Oke, istina je da su nas ljudi koji su prolazili S KIŠOBRANIMA gledali kao da smo pale s Marsa jer nas dvije nismo imale kišobran. Bilo je to uvijek lijepo iskustvo, skakati tamo, pjevati na sav glas na onoj toploj, ljetnoj kiši. Da, bilo je to lijepo iskustvo, a sam osjećaj bio je još ljepši. Tada sam znala pronaći svoje sretno mjesto, ne bih razmišljala o brigama koje su uvijek poslije toga slijedile... završni testovi, vračanje doma kod tate i mame (tome sam se baš posebno veselila).... cijela godina provedena u sveučilištu uvijek bi bila raj za moju dušu jer bih se odmorila od mame, nauživala bih se slobode i druženja s Tiom i ostatkom društva s faksa, čak ni testovi nisu bili tako veliki problem. Uvijek bi ih prošla iz prve, ali ipak sam se nervirala i živcirala oko učenja i kojekakvih projekata... a što ćeš sve je to faks.
Nisu sva iskustva s faksa uvijek bila lijepa... jednom smo upoznale tu jednu curu, Sharon se zvala. Bila je dobra i simpatična. Ispočetka. Počele smo se družiti od onoga dana kada smo ju Tia i ja spasile od jednog napornog lika...
Sjedile smo u kafiću preko puta faksa. Često bi bile tamo prije početka predavanja i ispijale Cocktu, a i Tia je išla zbog još jednog razloga; u to vrijeme je škicala tog jednog slatkog konobara (njene se maštarije na njenu žalost nikada nisu ostvarile). Uglavnom, tamo je sjedila jedna plavuša, a pored nje nama već dobro poznat lik.
Listale smo Cosmo i raspravljale o nadolazećoj ljetnoj kolekciji. Čule smo kako ju na sve moguće načine nagovarao da izađe s njim, častio ju je pićem, a ona ga je pokušavala ignorirati.
Nakon nekog vremena nismo ga više mogle slušati.
-Gus, daj ohladi. -dobacila mu je Tia.
Gus je skrenuo svoju pozornost na nas. Bio je privlačan, sportski građen, ali i ne previše lijep. Imao je plavo smeđu kosu gelom napravljenu u ježića. Oči su mu bile plave.
Znale smo ga obje. Neko se vrijeme pokušavao uvaliti obama no na vrijeme smo shvatile kakav je. On je tradiciju nastavljao kod svake cure, ali bezuspješno.
-O Tia, nisam te primijetio, ah vidim i Ashley je tu. -rekao je svojim dubokim glasom.
-Da i ja sam tu. -rekla sam hladno.- Daj pusti jadnu curu na miru.
-A zašto bih?
-Možda zato što nikad neću izaći s ljigavcem poput tebe. -rekla je cura vrlo visokim, skoro pa piskutavim, glasom.
-Jesi li sigurna? -upitao ju je i podario joj onaj svoj najuvjerljiviji dobro-ćemo-se-provesti smiješak.
-Gus prošeći, -zarežala sam, -ne vidiš da joj samo smetaš. Idi si nađi drugu žrtvu koja će zapravo pasti na tvoj šarm. - na riječ šarm, u zraku sam rukama oblikovala navodne znakove.
Napravio je grimasu, ali je na kraju otišao.
Cura nam je prišla i onim svojim glasom rekla: -Hvala vam cure, stvarno je bio naporan i mislila sam da će otići ako ću ga ignorirati. Stvarno ste me spasile. Ah da, ja sam Sharon. -pružila je ruku prvo Tiji, a zatim meni.
-Ma nema problema, znamo Gusa od ranije i bilo nam je zadovoljstvo ponovno ga spustiti na zemlju. Ja sam Tia. -rekla je.
-Ja sam Ashley. -rekla sam kratko kada mi je pružila ruku.
-Oh imate novi Cosmo. Imate li što protiv da ga na brzinu prolistam? -upitala je nekako nametljivo i bez da smo ju pozvale, sjela je nasuprot nas.
Pažljivije sam ju promotrila. Svoju plavu kosu zavezala je u konjski rep. Oko plavih očiju nosila je crni tuš, na usnama je imala ružičasti ruž. Nosila je crne uske hlače koje joj i nisu previše pristajale jer su joj bile preuske, i bijelu majicu bez rukava koja joj također nije pristajala jer je bila uska. Uz sve to je nosila ogrlicu s malim crnim perlama. Barem sam joj za ogrlicu mogla priznati da je dobra.
Počele smo pričati o faksu, potom o dečkima, a zatim o modi.
Iako je bila brzopleta, brbljava i nije imala previše smisla za modu, bila je veliki magnet za dečke. U to smo se uvjerile kada smo nas tri počele izlaziti zajedno. Svaki put kada bi se s nama družila na nekom partyju, Sharon bi na kraju uvijek završila s nekim komadom. Nama dvjema to zapravo nije bio običaj. Oke, Tia je ponekad znala završiti s nekim likom sa zabave, znala sam i ja, ali ne svaki vikend. Mislim alooo, nismo bile promiskuitetne koliko Sharon. A i kad bi završile s nekim likom, ne bi bilo onoga čemu bi se oni najčešće nadali. Pravilo je bilo, likove samo za zabavu barimo, oni koji su posebni i s kojima se viđamo dovoljno dugo da o njima znamo neke stvari u detalje i da smo u vezi, e već s njima vrijedi podijeliti ono posebno. Sharon se to naše pravilo nije previše sviđalo, pa ga je i zaobilazila, ali smo se nas dvije toga čvrsto držale. Tia je imala par onih posebnih dečki, imala sam i ja, samo u manjem broju. Ja sam bila dosta stroga oko toga pravila... Da, družile smo se dosta dugo nas tri, izlazile na kavu, šopingirale, pa čak i učile skupa.
Sve je bilo oke dok jedan dan Sharon nije zatražila da joj posudimo nešto love. Ja sam bila protiv, ali Tia je rekla da će joj posuditi jer joj vjeruje, jer nam je prijateljica. Ona joj je dala nešto novca, a ja nisam željela jer koliko god da smo se družile s njom i koliko god da je ona bila simpatična i sve to, meni nikad nije bila previše draga. Bila mi je previše nametljiva i imala sam neki čudni osjećaj da nešto s njom nije u redu. A bilo mi je i čudno zašto je tražila novac. Ostavila je dojam da ima novca, uvijek je nosila odjeću s potpisom.
E pa na kraju se ona odjednom prestala družiti s nama. Ni poziva, ni poruke, ništa, iako smo ju stalno pokušavale dobiti. Nakon mjesec dana uhvatile smo ju na hodniku sveučilišta s još nekoliko cura.
-Sharon! -pozvala ju je Tia srdito.
-Oh Tia, nisam te vidjela, kako si? -upitala je ona kao da se ništa nije dogodilo.
-Gdje su moji novci? -upitala ju je.
Ova ju je pogledala s visoka, odmjerila nas obje, podsmjehnula se, a onda se okrenula i počela marširati. Nas dvije smo se u čudu pogledale.
Taj se scenarij ponovio još nekoliko puta, a onda smo zaključile da te novce Tia više nikada neće vidjeti. Imala je sreću jer svota koju joj je posudila nije bila velika. Bilo nam je žao što se sve tako završilo, mogla nam je barem reći da se više ne želi s nama družiti, novci nisu bili toliko važni. Kako god bilo da bilo, ona se ponijela jako bezobrazno. Razočarale smo se i u buduće smo pazile s kime se sprijateljujemo. Za osvetu, nahuškale smo Gusa na nju i još ga ohrabrile rekavši mu kako nam se Sharon povjerila da joj se on sviđa. Nije da smo s tim bile previše zadovoljne, ali ipak nam je bilo malo lakše. Nakon nekog vremena ona se čak pokušala vratiti u naše malo društvo, no nismo joj dozvolile. Nije mi bilo jasno kako se samo usuđivala! Hodala je oko nas kao mačka oko vruće kaše, no nismo joj dozvoljavale da nam priđe. Sagradile smo taj neki neprobojni zid i nismo ju puštale preko ograde. Primijetila sam da bi čak kada bi uspjela uloviti Tiu na samo pokušala nešto izvesti, ali ju je i ona ignorirala. Kada je napokon shvatila da je nećemo pustiti blizu, odustala je....
Stajala sam tako pokraj stola za piće sa čašom za šampanjac napunjenom sokom o jabuke. Nikad nisam dobro podnosila šampanjac, a ni alkohol općenito. Tata i mama veselo su čavrljali sa gostima. Bila je ovo još jedna večera koju je mama priredila za tatine suradnike i obiteljske prijatelje. Dakle, stajala sam tamo sa strane u svojoj kratkoj crnoj haljinici, kose podignute u blagu punđu. Stvarno sam se dosađivala. Mama se pravila da je sve u najboljem redu, stvarno sam joj morala priznati da je bila odlična glumica. Ni sama nisam znala zašto sam ovdje, lijepo sam mogla biti u svom stanu i raditi nešto korisno. Zujala sam tako okolo dok mi se mama nije približila, tata je pričao s nekoliko suradnika ili što su već bili.
-Zabavljaš se? -upitala me.
-O da, jako. -rekla sam sarkastično i otpila gutljaj soka.
-Hajde, nabaci smiješak želim te upoznati s nekim. -rekla je, a onda me primila za ruku i povukla prema tati.
-Mama znam sama hodati. -rekla sam i povukla ruku za koju me vukla.
Ona me pustila, a ja sam ju na kraju ipak slijedila.
-Dobro večer gospodo. -rekla je mama sa smiješkom na licu.
-Dobra ti večer Viviana. -rekao je čovjek koji je stajao najbliže tati. -Odlično izgledaš.
Bio je lijepo obučen u finom i skupom odjelu. Njegova kosa bila je sjeda, oči plave. Obrazi su mu se lagano crvenili, a bila sam i poprilično sigurna da je to od šampanjca kojeg je držao u ruci.
-Hvala ti. -rekla je moja mama s velikim smiješkom. Ma daj molim te....
-Nego tko nam je ova mlada dama? -upitao je drugi, punašni muškarac mami s lijeva.
-Gospodo ovo je moja kćer Ashley. Ashley ovo je Richard Philipson. -pokazao je na punašnog gospodina, -a meni s desna je Henry Dex.
-Mlada Ashley tvoj otac govori sve najbolje o tebi. -rekao je gospodin Philipson.
Nasmiješila sam se.- Kada sam mu ja kćer jedinica.
-Sve što sam rekao bila je istina. Jednoga dana ćeš ti sjesti na moje mjesto i na čelo tvrtke.- rekao je tata ponosno.
Nisam znala što bih rekla iako sam znala da će mi prepustiti svoje mjesto jednoga dana.
-Pa to nam je drago čuti, napokon će uskočiti netko tko zapravo ima pojma o poslovanju.- podboo ga je gospodin Dex.
Tata je krenuo dati odgovor no pridružio nam se još netko. Do nas je došetao jedan mladić, vrlo visok, jako privlačan. Njegova kosa bila je uredno počešljana, a njegove oči na trenutak su susrele moje. Nosio je fino skrojeno i skupo talijansko odijelo.
-Gospođo Viviana, poslala me moja majka da vam poručim kako vas želi izbaviti iz muškog društva pa da popijete kavu zajedno.- rekao je ugodnim glasom.
-Pa gospodo, moji gosti me trebaju.- rekla je sa smiješkom i otišla ostavivši me u muškom društvu.
-Ashley ovo je moj sin Christian.- rekao je gospodin Dex.
-Drago mi je.- rekao je Christian te pružio ruku da se rukuje sa mnom.
Prihvatila sam ruku koja je bila topla i meka.
-I što takva mlada dama radi u dosadnom društvu poput ovoga?- upitao me.
Prije no što sam uspjela išta reći, njegov otac se umiješao:- Ma ne, to što smo stari ne znači da smo i dosadni.
-Ni najmanje. -rekla sam brzo.
-Svejedno, dođi da te izbavim. Jesi li za još jednu čašu šampanjca? -upitao je kada je primijetio da mi je čaša skoro pa prazna.
-Zapravo pijem sok od jabuke, ali može. - rekla sam, a onda smo otišli do stola za piće.
Da, tada sam, prije kojih godinu i pol možda čak i dvije, upoznala Christiana.
Bio je jako zgodan, pristojan, ponašao se džentlmenski, zabavio me te večeri iako sam na početku mislila da će biti smrtno dosadna.
Dva tjedna kasnije tražio je broj mog mobitela od moga tate, pozvao me van, a od onda je sve vodilo k tome da smo završili u vezi, a i na kraju prekinuli.
Sjećam se, kada bi uvijek Christian imao vremena, kada ne bi bio prezaposlen, izašli bi u paru s Tiom i Nateom. Vječito smo zajedno išli u kino, provodili nedjeljna poslijepodneva jedni kod drugih i zabavljali se, gledali crtiće – da, Nate, Tia i ja bili smo poprilično djetinjasti i obožavali smo nedjeljna poslijepodneva provoditi pred TV-om gledajući najpopularnije crtiće u našem malom društvu, to su bili neizbježni  Johnny Bravo, Dexterov laboratorij, Simpsoni, Bubimir, Spužva Bob Skockani, a imali smo i prikrivenu strast prema japanskim Anima crtićima. Koliko smo god mi obožavali crtiće, Christian ih isto toliko nije volio. Smatrao ih je djetinjastima, „Odrasli ste ljudi, zašto još uvijek gledate crtiće?“ mnogo puta me upitao. To mu je bio jedan veliki minus...- dakle gledali bi crtiće, ali najviše kad bi se ja našla kod Tie i Natea samo zato što je Christian bio na nekakvim poslovnim večerama, znali bi igrati i društvene igre, poput Monopolyja, Riječ na riječ, Twister, kartali bi Poker i mnoge druge stvari. Kada smo samo nas dvoje izlazili još uvijek je bilo dobro, ali nije bilo zabavno kao s Tiom i Nateom. Vječito smo odlazili na kojekakve prijeme koje je priređivala njegova ili moja majka....
Sjećam se da je u zadnjih par mjeseci veze počeo, pa, ponašati se nekako čudno. Sve manje smo vremena provodili zajedno, a kada bi i bili zajedno nije bilo baš super kao prije. Sjećam se, te smo se večeri nalazili u jednom skupom restoranu. Samo da se zna, to nije bila moja ideja. Moja je ideja bila da uzmemo film iz videoteke, lijepo se izvalimo na kauč i uz kokice ga pogledamo, a kasnije... što već. Ali neee, Christian me odvukao, dobro nije me odvukao jer sam ja nakon nekoliko minuta popustila, u taj neki fensi talijanski restoran. Oke, moram priznati, voljela sa talijansku hranu. Naš kuhar, dok sam još živjela kod svojih roditelja, bio je talijan te je vrlo često pravio specijalitete svoje domovine. Uglavnom, koliko god ja voljela talijansku kuhinju, bila sam totalno neraspoložena za ovu večeru.
I tako, cijelu sam večer samo priželjkivala da ovo prođe i da dođem doma. On je pričao o poslu. Bio je nekako nervozan, primijetila sam. Čak je dva puta spomenuo kako je vrijednost njegova portfelja dionica porasla za čak dva i pol posto. Vau kako očaravajuće, pomislih čak dva puta. Dobro, možda je bio uzbuđen i sretan zbog toga pa je možda to i više puta spomenuo.
Tokom večere se također više puta ustajao od stola i uz ispriku odlazio u toalet. Dok sam bila mala mama je govorila: „Otići jednom u toalet tokom večere je uredu, ali već dva puta je previše“. Mogla bih podnijeti dva puta, ali nakon četvrtog puta upitala sam ga: -Je li sve u redu?
Pogledao me nekako čudno (možda mi se samo učinilo) te rekao: -Ne.. da, ma sve je uredu.
Baš i nisam bila sigurna u točnost njegove izjave, vidjela sam da ga je nešto kopkalo. Nije bio smiren i ležeran kao nekad, bio je nemiran, nekako čudan.
-Jesi li siguran? -upitala sam ga.
Pogledao me, pa ne znam kako bih to drugačije opisala, nekako čudno. Možda čak i žalosno.
-Ja.. -počeo je, -moram ti nešto reći.
Ovo nije dobro, pomislila sam istog trena.
-Reci. -potaknula sam ga kada je zastao.
-Sad ili nikad. -promrmljao je u stranu, a onda me pogledao s isprikom u očima. -Ovo ti se neće svidjeti i moraš znati da mi nije lako, ali nisam si mogao pomoći...
Znala sam da je nešto loše, jednostavno sam znala.
-...ja, ovaj, to traje već dva mjeseca. -rekao je, a ja sam ko glupača  koja zapravo ništa ne kuži upitala: -Što to? -a onda je odgovorio: -Prije dva mjeseca upoznao sam jednu djevojku -srce mi se stisnulo, -i da, u početku sam te s njom varao, ali sada kada sam ju zavolio ja više ne mogu biti s tobom.
Gledala sam u njega ko tele u šarena vrata dok sam probavljala njegove riječi. Znala sam da će to nešto što mi je želio reći neće biti dobro, ali da je ovako grozno, nisam ni slutila.
On je mene varao? Već dva mjeseca. Kako? Oke, to je pitanje bilo glupo. Najvažnije pitanje je bilo zašto. Zašto je to učinio kad sam mu sve davala? Pružila sam mu ljubav. Kad je god koja večera, priredba, izložba, prijem ili šta ja znam što, bila ja bih išla s njim da mu pružim potporu. Davala sam mu ono što je svaki muškarac htio, davala sam mu ljubav, davala sam mu svoj život, a sve što sam zauzvrat tražila bila je njegova ljubav i vjernost, a sada, izgleda sve što sam tražila izgubila sam zbog druge žene.
Moja sljedeća reakcija bilo je ustajanje od stola i pljuska njemu posred lica za 'zbogom'.....
Otvorila sam oči i duboko udahnula.
Što ja radim? Prisjećam se svega i svačega, svega što treba i što ne treba.
Ovo nije bilo isto onome što ljudi proživljavaju tik prije smrti, shvatila sam. Ovo je bilo samo najobičnije prisjećanje.... ali kako? Kako to sa sam još uvijek živa? Pa pravilo kaže da....
...da ako ga prekršiš moraš umrijeti. Odjednom sam čula Ryana u svojim mislima.
Kako to da onda nisam mrtva? Upitala sam tražeći neku sjenu u mraku.
Ispred tebe sam. I ne, ne znam kako to da nisi mrtva jer bi u ovakvom slučaju trebala biti. Ash užasno sam ljut na tebe! Kako si mogla biti tako brzopleta? Pa gdje ti je bila pamet?!
Ryan, ne znam, za Boga miloga! Nemam pojma! Rekla sam, ponovo sam počela plakati. Glupa sam, to znam, i brzopleta i glupa i ja... još jače sam se rasplakala. Posegnula sam za noćnom lampicom da ju upalim.
Ryan je čučao ispred fotelje i gledao me zabrinutim izrazom lica.
Nisi glupa, da te to više nikad nisam čuo! Nemoj plakati, molim te, boli me tvoja bol, molim te. Rekao je tužno.
Ne mogu prestati. Ja više ne smijem živjeti, tako pravila kažu. Ja mora umrijeti.
Ryan se primio za glavu. Ne, ne moraš umrijeti. Siguran sam da postoji neki način. Da, pravila jesu takva, ali ti si još uvijek živa, bez obzira na popis. Da, da, siguran sam da bi već umrla. Nije mi bilo jasno o čemu on priča.
Ha??
Samo malo. Rekao je a onda počeo velikom brzinom razmišljati. Nisam se trudila da išta pohvatam, osjećala sam se previše jadno.
Ash, rekao je nakon nekog vremena, smiri se, ovo ne pomaže ni tebi ni meni. Oke? Smiri se, prestani plakati i zaklopi oči.
Poslušala sam njegove naredbe. Nisam imala pojma što smjera, ali nisam imala ni snage za prepiranje.
Duboko diši, opusti se. Misli na nešto lijepo, pronađi neku lijepu uspomenu.
Lijepa uspomena, lijepa uspomena... prva koja mi je pala na pamet, a o kojoj sam već danas razmišljala bila je ono ljeto kod Tijine bake kako smo pjevale i plesale, uživale u ljepoti života.
 Lijepa uspomena... pomislila sam tiho dok sam tonula sve dublje i dublje.
Misli na tu lijepu uspomenu, drži je, misli o njoj, o ničemu više. Tu ste samo ti, ja i tvoja uspomena. Jesi li smirena?
Mhm. Samo sam tiho pomislila. Osjećala sam nekakvu prozračnost, smirenost duše unatoč mojim potresnim spoznajama, osjećala sam se nekako lagano. Za ruke me primilo nešto isto tako prozračno, ali meko. Mrvicu sam se trznula.
Ustani. Rekao je, a ja sam i dalje imala osjećaj da me nešto drži za ruke i vuče prema gore. Možeš otvoriti oči.

I ja sam ga poslušala.

Nema komentara:

Objavi komentar