nedjelja, 15. svibnja 2016.

Glasnici Smrti ~ No 20.

Što? Upitala sam ispustivši zrak iz pluća.
Prvo što sam zaključila bilo je da više nismo u mom stanu. Cijel prostorija u kojoj smo se nalazili bila je u bijelome. Ispred mene je šetalo mnogo Glasnika, neki su sjedili na klupicama, drugi su bili u društvu, pričali, neki su se čak i smijali. Kada su me primijetili stali su sa svim radnjama.
Ryan, gdje sam to, što se događa?! Zahtijevala sam odgovor.
Dođi sa mnom. Samo je rekao, primio me za ruku i poveo kroz tu ogromnu prostoriju. Njegov dodir sam osjećala ali ne posve. Ne mogu to u potpunosti objasniti, taj dodir nije imao težinu već je bio mek i prozračan, kao da se zapravo ne dodirujemo, ali opet naše ruke su se držale skupa.
Ogledala sam se oko sebe. Svi su nas gledali ili točnije svi su pogledi bili uprti u mene. U očima sam im mogla vidjeti i čuti misao „što ona radi ovdje“! Ali gdje je to 'ovdje' zapravo bilo? Ne znam kako bih uopće opisala prostoriju u kojoj smo se nalazili osim da je bilo ogromno bjelilo, nije se nazirao ni početak ni kraj. Čak nisam osjećala toplinu, ali nije mi bilo zima. Osjećaj je bio pomalo ugodan. Naši se koraci nisu čuli, kao da smo klizili po prostoriji.
Ryan, reci mi molim te što se događa. Počela sam osjećati tjeskobu, nešto oko srca me počelo pritiskati. Nisam imala pojma gdje sam. Oko mene se nalazila hrpa Glasnika. Hoću natrag doma u svoj topli stan... govorila sam cmizdravo.
Vodim te k Božici da vidimo što će biti dalje! Rekao je srdito.
Što, što će biti poslije? Pa ja moram umrijeti čovječe! Tako pravilo kaže!
Fućkaš pravila! Ako si još uvijek bila živa kada sam stigao onda se nešto događa! Moram znati što će biti dalje!
Vodio me kroz prostoriju bez da mi je više išta htio reći, a onda mi je puklo u glavu. Vodi me k Božici! Ajme kako izgledam? Bila sam sigurna da sam sva zgužvana i zaplakana. Ma lijepo, baš ću ostaviti neki dojam sva ovakva nikakva. Ali zašto me vodi k Božici? Pa pravilo jasno kaže: 'Tko otkrije njihovo postojanje mora umrijeti', a ja sam ih odala. Izbrbljala sam se.
Odjednom, ispred nas sam ugledala velike bijele stepenice koje su vodile u drugu veliku prostoriju. Gornji zid (pa zapravo, uopće nemam pojma je li to uopće bio zid jer je sve oko mene bilo proklete bijele boje!) držali su ogromni okrugli bijeli stupovi. Ti stupovi uzduž su imali ravne rezove. Kada sam bolje pogledala uređenje te prostorije, ponajprije ti masivni stupovi podsjetili su me na one prekrasne hramove u Ateni. Čak točnije na onaj jedan.. Partenon se zove, da tako je, hram božice Atene Partenos na Atenskoj Akropoli.... dovoljno sam puta čitala o njemu i vidjela sliku tog veličanstvenog hrama da bih znala kako izgleda.
Je li..? krenula sam ga upitati.
Ne, nije to što misliš. Samo je slično. Rekao je i poveo me po stepenicama.
Pa imam osjećaj kao da sam u Ateni, ili još bolje na Olimpu. Rekla sam maštajući o tome kako će sada najvjerojatnije preda mnom stvoriti Atena glavom i bradom.
Samo se ti nadaj, ni približno. Rekao je grubo. I prekini zamišljati gluposti jer ovdje svi čuju tvoje misli.
Pogledala sam oko sebe, svi su buljili u mene. Jedna djevojka koja mi se nije činila puno starijom od mene same lagano mi se osmjehnula. Oh ne čula me je, pomislila sam, a onda sam joj se i ja nesigurno osmjehnula i zacrvenjela se ko paprika.
A što je s tobom, zašto si ovakav prema meni? Upitala sam ga pokušavajući zanemariti činjenicu da će nas svi čuti.
Kakav? Upitao je iznervirano.
Pa sav, ne znam, živčan možda.
Stao je na jednoj stepenici više od mene i pogledao me. Da živčan sam jer se brinem za tebe. Ti očito ne shvaćaš u što si se uvalila, je l' da?
Na sekundu sam razmislila i dala mu najbolji odgovor koji sam u to kratko vrijeme mogla smisliti. Shvaćam u što sam se uvalila. Ja sam prokleta lajavica koja ne zna čuvati tajne i koja se u ovo uvalila. Ako se ti ne znaš nositi s tim da trebam umrijeti onda je to tvoj problem, ja sam se pomirila s činjenicom da ću umrijeti, a tebi bi možda čak trebalo biti i drago jer ću tako moči stalno biti uz tebe! Što sad odjednom želiš da ostanem živa!? Gle dečko, imam jednu informaciju za tebe, ja ću ionako prije ili poslije umrijeti svidjelo se to tebi ili ne!
Željela sam zaplakati, ali nekako nisam mogla, bilo to zbog ovog mog prozračnog stanja kojeg još uvijek nisam razumjela, ili je to bilo zbog toga što sam do sada isplakala sve suze koje sam imala za isplakati.
Bilo bi dosta. Rekao je neki vrlo ugodni glas.
Da bilo bi. Brzopleto sam rekla prije no što sam uspjela shvatiti tko je to rekao. Brzo sam pogledala na vrh stepenica od kuda je i došao taj glas.
Božice. Čula sam Ryana kako govori s poštovanjem u glasu.
Ispred nas je stajala jedna najljepša žena koju sam u životu vidjela. Sama njezina pojava bila je božanstvena, a tek izgled. Imala je prekrasnu ravnu crnu kosu koja joj je sezala sve do struka. Njeno lice bilo je uvelike slično svakom Glasniku kojega sam do sada vidjela, blijedo, prekrasno i na izgled glatko. Ni oči im se nisu previše razlikovale, samo što su njezine bile potpuno sive. Bila je viša od mene, vrlo vitka s lijepim oblinama. Njeno držanje bilo je veličanstveno, a prekrasna crna haljina koju je nosila sezala je do poda.
Oprostite. Bilo je jedino što sam mogla reći.
Dva puta je trepnula svojim dugim trepavicama prije no što mi se nasmiješila.
Imala sam osjećaj da je sve u redu pa sam se na kraju i ja lagano nasmiješila.
Dođite za mnom. Rekla je, a Ryan me poveo do kraja stepenica.
Pogledala sam oko sebe u nadi da ću u ovoj prostoriji nešto razaznati. Ma daj, u životu se nisam ovoliko nagledala bijele boje!
Božice... krenuo je Ryan nešto reći, no ona ga je prekinula pokretom ruke.
Ja nisam znala što bih, nisam imala pojma kako da se držim, što da kažem ako me nešto upita. Kako joj izgledam? Jesam li još uvijek raščupana? Rukom sam prošla po kosi, pritom sam si počupala nekoliko vlasi. O da, imala sam kokošinjac na glavi. Imam li podočnjake? Jesam li sva zgužvana? Glavom su mi se vrtjela pitanja, a onda sam se sjetila da me ona sigurno čuje. Ma krasno!
Ne brini Ashley. Rekla je ugodnim glasom. Ne trebaš se brinuti kako izgledaš, ne ću ti uzeti za zlo. I sama znam što si proživljavala u posljednjih nekoliko sati.
Ja, drago mi je da Vas napokon vidim. Ryan mi je mnogo pričao o vama. Rekla sam prvo što mi je palo na pamet.
Oh znam, nego vas nešto zanima, nije li tako? Upitala je ljubazno.
Da. Brzo je odgovorio Ryan.
Nasmiješila se. Ryan, ostavi nas nasamo. Zapovjedila je.
Ali... želio se usprotiviti.
Učini kako sam rekla. Rekla je blago, no svejedno je zvučala strogo.
Ryan me pogledao s tugom u očima, približio se da me poljubi u čelo, a onda se okrenuo i izašao iz prostorije.
Božica je krenula za njim da zatvori vrata koja prije nisam vidjela.
Da nema ovih vrata čuli bi o čemu razgovaramo.Objasnila je te mi podarila smiješak.
Kratko sam kimnula u znak shvaćanja.
Kako ti se sviđa ovdje? Upitala je te mi ponudila da sjednem na jednu od bijelih fotelja koje sam tek sada primijetila (hm, ili su se tek sad stvorile?).
Lijepo je, podsjeća me na Partenon, ako znate što je to. I nekako je prebijelo za moj ukus. Rekla sam blago u nadi da ju nisam uvrijedila.
Budi bez brige. Rekla je i prekrižila noge. Da, uistinu podsjeća na Partenon. A sviđa li ti se toliko da bi ovdje možda poželjela ostati?
Mogla bih se naviknuti na ovu bjelinu, iako sam primijetila da Glasnici većinu vremena provode na Zemlji.
Da, dobro si primijetila. No pitanje je, želiš li ovdje ostati? Jesi li spremna?
Jeste li se ikad zapitali kako smrt izgleda? Kakav je to osjećaj dok umireš? Je li bolno? Je li brzo? Odlaziš li nekamo poslije smrti ili na kraju sve bude crno? Jeste li?
Ja jesam.
Milijarde puta.
Ako ne i više.
Kako to bude kad umreš? Dobro, Ryan mi je to opisao, ali svejedno, ipak je u to teško povjerovati.
O smrti sam počela razmišljati od kad je baka umrla. Kad bolje promislim tad vjerojatno i ne bih toliko razmišljala da nisam vidjela i njih. Svakako je moja dob bila prerana da bih o tome trebala razmišljati. Nije li tako?
Od kad normalni klinci razmišljaju o smrti? Pa vjerojatno nikad. Očito je da ja nisam bila normalna (što smo već nekoliko puta dokazali).
Stara izreka kaže da smo „uvijek jednom nogom u grobu.“
Razmišljati o smrti nije isto što i znati da ćeš uskoro umrijeti.
Razmišljanje o smrti mi je ponekad bilo lakše, ponekad teže.
Teže zato što me oduvijek bilo strah smrti i onoga što će biti poslije. Hoću li ikad više vidjeti one koje volim? Vjerojatno ne. Hoću li uopće poslije smrti biti 'živa' ili će to biti samo san bez snova? Samo crnilo, ono bezosjećajno crnilo i ništa više?
Što će biti poslije, bilo je pitanje koje me najviše mučilo, a mislim da nisam jedina koja je o tome pitanju znala razmišljati.
Lakše zato što sam da ću barem nekoliko dana prije smrti znati da ću umrijeti jer će netko njihov biti pokraj mene (iako mi ni tad ne bi bilo lako).
Sada kada sam znala kako stvari funkcioniraju više nije bilo velikog straha. Dakako, strah je još uvijek bio prisutan, ali u znatno manjim količinama. Ni sama zapravo ne mogu definirati zbog čega me strah, ali eto. Mislim da bi zapravo svatko osjećao strah pred nešto o čemu zna samo iz priča drugih. Strah od nepoznatog, još neviđenog. Možda čak i nervoza, ali definitivno i doza straha.
Pogledala sam ju u srebrne oči, a potom s velikom sigurnošću odgovorila. Vjerujem da sam spremna. Iako mislim da je od mene bilo užasno glupo i nepromišljeno reći ono što sam rekla najboljoj prijateljici, vjerujem da se stvari događaju s razlogom pa tako i ovo i zato mislim da sam spremna. Mislim da želim ostati.
Da, spremna si i da, sve se događa s razlogom. No moram te razočarati, tvoje vrijeme još nije došlo.
Kako to mislite? Upitala sam pomalo šokirana. Pripremila sam se na to što će se dogoditi, pomirila sam se s činjenicom, zar ona to meni govori da ja još neću umrijeti?
Upravo to ti želim reći. Ti jesi spremna, ali ti još nije suđeno da nam se pridružiš.
Ali kako? Kada ću onda....

Za osam mjeseci i dva tjedna, koji dan više-manje. Rekla je posve sigurna.
Zašto onda, a ne sada? Nije mi jasno.
Dopusti da ti objasnim. Ryan ti je pričao kako je postao Glasnik, a i sama znaš da ćeš postati isto. Također ti je rekao da ste predodređeni i da ćeš i ti biti predodređena s jednom ženskom osobom koja će ti postati najbolja prijateljica.
Da sve to mi je rekao, ali još uvijek ne shvaćam kakve to ima veze s tih osam mjeseci.
Pa, kako da ti to objasnim.. Ryan ti je rekao da je on trebao umrijeti da bi ti živjela. U trenutku kada si se ti rađala on je umirao.
Zašto mi govori sve ovo, zapitala sam se, a bol se polako razlijevala po mom srcu.
Vidiš, osoba za koju ćeš ti trebati umrijeti rodit će se tek za osam mjeseci i tih dva tjedna.
A smijem li već sad znati tko će biti ta osoba? Upitala sam.
Ne vidim razloga zašto ne. Kćer tvoje najbolje prijateljice.
Tijina kćer? Počela sam ubrzano disati. Ona će biti moja buduća najbolja prijateljica? Ona će postati Glasnik? Ja ću umrijeti kako bi ona živjela? Ona? Ja?
Pogledala sam Božicu. Ne znam što da mislim.
Prihvati to kao dar. Dobila si još osam mjeseci da se oprostiš od svih, da učiniš ono što nikada nisi učinila, a voljela bi učiniti. Ni sama ne znaš koliko bi ljudi voljelo znati barem malo unaprijed kada će umrijeti. Ti si dobila skoro jednu godinu, proživi to vrijeme što ljepše možeš. Provedi ga s osobama koje voliš. Zavoli one koji ti nisu bili posebno dragi, ili barem ih pokušaj shvatiti ako ih ne možeš zavoljeti. Iskoristi to vrijeme koliko god možeš. I kažem ti, prihvati to kao dar, jer će kćer tvojih najboljih prijatelja postati tvojom najboljom prijateljicom. Ne moraš se bojati budućnosti, jer sada znaš kakva je.
Nisam znala je l' da se veselim ili da tugujem.
Bila sam sretna što će mi upravo Tijina kćer postati najboljom prijateljicom, što ću dio nje imati uz sebe kada me više ne bude na ovome svijetu. Ali opet, koliko god da sam se pomirila s činjenicom da ću možda umrijeti ja sam željela živjeti duže od tih osam mjeseci. Željela sam biti uz Tiju kada rodi, kada će slaviti djetetove rođendane i.. željela sam mnogo toga. A onda mi je sinulo.. cijeli njen život ja ću moći biti uz nju, posjećivati ju na njenim rođendanima, na neki način sudjelovati u njenom životu i odrastanju..
Vidiš, nije tako strašno kada samo malo bolje razmisliš. Rekla je vedro.
Da, stvarno. Hvala na pomoći.
Nema na čemu. Nasmiješila mi se.
Imam još jedno pitanje.
Samo reci.
Tia će me sigurno ispitivati o tome što sam joj rekla. Što da joj kažem?
Možeš joj reći istinu, ali pazi, ona se mora zakleti da nikada nikome neće reći.
A kako da se oprostim od roditelja ako im ništa ne smijem reći.
Možeš im reći što želiš dokle god ne otkriješ naše postojanje.
Oh, uredu, već ću nešto smisliti. Nego mislim da bih morala krenuti, sigurno me Ryan čeka. Rekla sam i počela se ustajati iz udobne fotelje. Ustala je i ona.
O nego što da te čeka, tu stoji pred vratima i stalno psuje.
Kako znate? Upitala sam. Mislila sam da ova vrata sprječavaju...    
Da, da sprječavaju, samo zaboravljaš da sam ja Božica i da sve znam. Rekla je uz samodopadni smiješak.
Ah da, zaboravila sam na to. Pa hvala Vam na gostoprimstvu.
Nema na čemu draga moja. Sve će te ovo čekati za malo više od osam mjeseci. A do tada zapamti da sam uz tebe iako me ne ćeš moći vidjeti. Sada možeš ići. Vidimo se uskoro. Prišla mi je za korak te ma zagrlila što me ugodno iznenadilo. Iako sam mislila da će biti nekako hladna zbog toga što je bila blijeda, bila je jednako topla kao i ja. Njena koža mirisala je na zumbule koje sam obožavala. Na trenutak sam uživala u mirisu, a onda mi je uz smiješak na licu poželjela svu sreću do ponovnog susreta. 

Bilo je i vrijeme! Rekao je Ryan kada sam izašla. Što se dogodilo? Što ti je Božica rekla? Reci mi.
O daj samo šuti. Rekla sam, a onda ga objema rukama primila za obraze i podarila mu jedan dugi poljubac i to pred svim onim Glasnicima. Više nisam marila tko će što misliti. Uzvratio mi je poljubac, a onda kada se posve uživio ja sam naglo prekinula i zeznula ga upitavši: Želiš li znati što je rekla?
To je bilo okrutno. Rekao je. Ali dobro, želim znati.
Nisam mu trebala ispričati. Bilo je dovoljno da počnem razmišljati o tome. I pokazala sam mu sve što se zbivalo iza zatvorenih vrata.
Znači još osam mjeseci? Na kraju je upitao pomalo čeznutljivo.Znala sam da je želio da pređem na drugu stranu. Znala sam! Namrgodio se kada je čuo moju spoznaju.
Da, još osam mjeseci. Odvedeš me sad doma? Umorna sam od svega što se danas dogodio.
Nema problema. Dođi. Rekao je i privukao me u zagrljaj. Zatvori oči.

Učinila sam kako je naredio. Svoju glavu udobno sam smjestila na njegovo rame, zatvorila oči, a potom... zaspala.

Nema komentara:

Objavi komentar