nedjelja, 12. lipnja 2016.

Glasnici Smrti ~ No 24.

Negdje pod kraj ožujka, napokon sam skupila hrabrosti i odlučila da ću otići kod svojih roditelja i s njima otvoreno razgovarati. Napokon ću reći mami sve što me mučilo proteklih godina, pokušat ću s njom normalno pričati, bez ijedne svađe, ovaj put ću pokušati ne napraviti ništa što bi ju previše uzrujalo. I ne, nisam im namjeravala reći da ću uskoro umrijeti. Samo sam im željela na neki neprimjetan način dati do znanja da ih volim i cijenim oboje, a ne samo tatu. Voljela sam i mamu kakva god ona bila, a tu si nisam mogla pomoči. Pa napokon, bila mi je mama, osoba koja me donijela na ovaj svijet (ne to nije bila roda kao što sam ponekad željela).
Odlučila sam to učiniti ove nedjelje oko podneva.
Već sam u jedanaest sati sjedila na naslonjaču samo u crnim gaćicama i crnom grudnjaku mokre kose jer sam se malo prije tuširala. Buljila sam u otvoreni ormar nemajući pojma što da obučem.
Što je bilo? Od kud ovo tužno raspoloženje? Odjednom sam čula Ryana u mislima.
Osvrnula sam se oko sebe, stajao je iza mene. Pogledala sam ga u one njegove prekrasne oči i samo glasno uzdahnula slegnuvši ramenima.
Znači, napokon si odlučila da ćeš razgovarati sa svojima.
Samo sam nijemo kimnula, a onda nastavila buljiti u ormar.
Hej, glavu gore. Pa sve će biti u redu. Ne moraš se bojati. Siguran sam da će shvatiti. Jesi li smislila što ćeš reći?
Baš i ne, smišljat ću u trenutku. Nemam pojma što da obučem. Rekla sam samo kako bih skrenula s teme.
Osjetio je moju želju i udovoljio mi. Što god da obučeš, lijepo će ti pristajati.
Nasmiješila sam se i krenula okrenuti prema njemu kada sam shvatila da sjedi na podu pokraj naslonjača. Zagledala sam se u njegove sivo plave oči koje sam obožavala. Promatrala sam njegovo blijedo glatko lice, meke usne koje su me magnetski privlačile. Mogla sam čuti njegove želje, njegov govor tijela, njegovu čežnju za mnom. Mogla sam osjetiti onu njegovu tugu što je samo duh, što me ne može dodirnuti, što me ne može poljubiti. Njegovi osjećaji kao da su iz njegova srca prelazili u moje. Zapravo nisu prelazili, ostajali su tamo, samo što su se u mom srcu stvarali isti takvi osjećaji. Imala sam ogromnu potrebu ispružiti ruku i pomilovati ga po obrazu, dotaknuti njegove meke usne, poljubiti ga... dijelili smo misli i osjećaje u tom trenutku.
Glasno sam udahnula i odvojila pogled od njegova. Nisam mogla izdržati toliku čežnju prema nekome tko je par centimetara dalje od mene, a ja ga ne mogu dodirnuti. Došlo mi je da se rasplačem k'o mala beba, ali rekla sam ne i misli namjerno ponovno preusmjerila prema tome što bih trebala obući. Nakon samo pet sekundi razmišljanja ustala sam i iz ormara izvadila poprilično jednostavnu kombinaciju. Crnu kratku majicu s U izrezom, koja je zapravo više ličila na potkošulju nego na majicu, sivu vestu koja mi je bila dugačka do koljena i crne traperice. Uzela sam tanki bijeli remen, sve to navukla na sebe, a onda obula najobičnije crne niske Starke.
Ryan me samo šutke gledao. Progovorio je tek kad sam se pogledala u ogledalo. Rekao sam ti da ćeš lijepo izgledati.
Hvala. Idem osušiti kosu. Rekla sam.
Oke, idem ja. Imam nekog posla. Došao sam samo vidjeti kako si jer samo osjetio da si nekako potištena. 
Sad mi je bolje. Dođeš večeras?
Naravno. Lagano se osmjehnuo.
Oke, vidimo se onda. Volim te.
I ja tebe. Rekao je te potom nestao.

Kada sam osušila kosu i svezala ju u čvrsti rep, malo se našminkala, već je bilo pola dvanaest. Uzela sam malu sportsku torbicu i u nju stavila najpotrebnije: mobitel, novčanik, maramice, malo ogledalce i Labelo
Gospođa Hess, moja susjeda, izašla je iz stana baš onda kada sam zaključavala vrata.
-Dobra dan gospođo Hess. -pozdravila sam ju. -Izlazite?
-Zdravo i tebi dijete. Da izlazim. Victoria je organizirala jedno veliko obiteljsko okupljanje.-odgovorila je. Victoria je bila njena kćer. -A kamo si ti krenula?
-Kod roditelja, iako zapravo uopće nemam pojma jesu li kod kuće. 
-Nisi se najavila? -upitala je.
-Ne. -odgovorila sam.
Na samo nekoliko sekundi nastao je trenutak šutnje, a onda sam ga odlučila prekinuti.
-Jeste li za to da vas povezem?
-Oh to bi bilo lijepo, mislila sam ići taxijem. Sam Bog te je poslao. -rekla je oduševljeno.
Samo sam se labavo osmjehnula. –Dođite, auto mi je u podzemnoj garaži.
Primila sam ju pod ruku i povela.

-I kako ste? -upitala sam samo kako bih prekinula tišinu.
-A kako može biti jedna starica? -uzvratila mi je pitanjem.
-Vi ste stari? Nisam primijetila. -rekla sam nasmiješivši se.
Lagano se osmjehnula. -Još uvijek sam dobro, hvala Bogu, zdravlje me još uvijek dobro služi. A kako si ti?
-Također dobro. -kratko sam odgovorila i skrenula na autocestu.
Victorijina kuća se nalazila samo kojih desetak kilometara od kuće mojih roditelja. Znala sam od prilike gdje je, ali ne i sasvim točno. Tamo još nikada nisam bila, znala sam samo zbog toga što mi je gospođa Hess pričala.
-Nego, Ashley, nemoj misliti da zabadam nos ili nešto, nego primijetila sam da već jako dugo tvoj momak nije navratio. -rekla je oprezno.
-Nema veze. Nije neka tajna. Prekinuli smo još prije Božića. -odgovorila sam. –Očito nam nije bilo suđeno.
Nije ništa rekla pa sam nastavila. –Prevario me.
-Oh žao mi je. -rekla je s prizvukom žaljenja u glasu.
-Meni nije. -odgovorila sam.- Bolje da sam saznala prije, nego da je bilo prekasno.
-Da, da, to je točno.-složila se.- A viđaš li se sada s nekim? -upitala je.
O da, gospođa Hess koliko je god voljela biti nenametljiva, voljela je pričati o ljubavnim prilikama i neprilikama. Nisam joj mogla zamjeriti, ona je živjela od takvih priča koje sam joj prepričavala, od ljubavnih romana koje je čitala ili meksičkih sapunica koje je redovito pratila.
Dala sam si trenutak da razmislim. Ako joj kažem istinu da se viđam s nekim onda će nastaviti s pitanjima sve dok ja neću moći izdržati i sve joj ispričati. Voljela sam joj govoriti o dečkima s kojima sam bila, dijelila sam s njom tajne. Stvarno mi je bila poput bake koju sam davno izgubila, a bila mi je i kao rođena majka. Uvijek sam o dečkima željela razgovarati s mamom, ali nikad nisam mogla... 
-Ne, ne viđam se s nikim. -na kraju sam odgovorila.
Primijetila sam kako joj je smiješak zatitrao licem.
-I kakvo će to biti slavlje? -upitala sam.
-Eto, Victoria je pozvala cijelu obitelj na okup. Bit će roštilja i tako. Obiteljsko okupljanje.
-To je lijepo. -rekla sam.- Gdje mora sići s autoceste?
-Sljedeće skretanje. -odgovorila je.- Da je, lijepo je. Možeš nam se i ti pridružiti.
-Ma ne. Ne treba. Ne bih željela smetati.
-Ma hajde, zašto ne? A i sama si rekla da ne znaš jesu li ti roditelji uopće kod kuće.
-Možda imate pravo, ali mislim da nisam prikladno odjevena. -rekla sam.
-Ma odlično si se obukla. Hajde molim te, meni za ljubav. Bit će ti lijepo. A kladim se da Victoriji neće biti teško staviti jedan tanjur više.
Lagano sam se osmjehnula.- U redu, vama za ljubav. -na kraju sam popustila.
Skrenula sam desno i izašla s autoceste.
Sljedećih pet minuta, koliko nam je trebalo da dođemo do Victorijine kuće, gospođa Hess mi je pričala o najnovijem zapletu u jednoj sapunici koju je pratila. Uz sve to govorila mi je na svakom skretanju kamo dalje.
Na kraju, rekla mi je da skrenem na prilaz jedne velike svjetlo plave kuće s velikim prozorima i raskošnim cvjetnjakom. Na prilazu je bilo već nekoliko parkiranih auta.
Izašla sam iz auta, a onda pomogla gospođi Hess da izađe.
Kuća je stvarno bila prekrasna. Okućnica je bila lijepo uređena, prepuna mirisnog cvijeća, a travnjak je bio svježe pokošen.
-Mama stigla si.- čula sam Victorijin glas i ugledala ju kako nam prilazi.- A vidim dovela si i Ashley. Pa kako si? -upitala me veselo.
-Bok Victoria, jako dobro, hvala na pitanju. Vi? -upitala sam.
Iako je Victoria bila vrlo otkačena osoba, bila je godinama približno mojoj mami. Imala je dugu blago valovitu smeđu kosu, lijepe svijetlo smeđe oči i topao izraz lica.
-Ma hajde, rekla sam ti da mi ne moraš govoriti Vi. Odlično, hvala na pitanju.- odgovorila je. –Hoćeš li nam se pridružiti?
-Oh, već sam ju ja pozvala.- rekla je gospođa Hess.
-Hajde dođi s nama u vrt.- rekla je Victoria i povela nas iza kuće.
Vrt je bio prekrasno zelen, prepun sezonskog cvijeća, ogradu je tvorila živica, a pored nje u svakom kutu bile su dvije lipe srednje veličine. Pokraj lijevog kuta kuće nalazila se tužna vrba ispod koje se nalazila mala drvena klupica. Malo dalje od drveta, na dekici su se igrala djeca, preciznije Peter, Nora i Christin, praunuci gospođe Hess. Na desnoj strani, nalazila se pečenjara pokraj koje sam ugledala dobar dio muške ekipe kako s Ianom, Victorijinim mužem, peku roštilj. Na verandi kuće nalazio se veliki stol prekriven bijelim stolnjakom, a pokraj njega nalazile se pripadnice nježnijega spola i postavljale tanjure i čaše. Iz kuće je lagano svirao radio, balkonska vrata kroz koje je izlazila Kristin, Victorijina sestra, bila su širom otvorena i pružala pogled na lijepo uređen dnevni boravak.
-Hej cure, postavite još jedan tanjur, imamo gošću.- rekla je Victorija.
Svi su se okrenuli prema nama. Kada su me ugledale, odvojile su se od stola i krenule prema nama. Kada bih rekla da ih je bilo jako puno ne bih vam lagala. Poznavala sam ih sve jer su vrlo često znale navraćati do gospođe Hess, a i dolazile bi i na pokoji nedjeljni čaj kada bih ja bila ondje. Victorija je bila u braku s Ianom i imali su dvoje djece, Lily i Michaela. Lily je bilo dvadeset i tri godine, a Michaelu godina više nego meni. Kristin, druga kći gospođe Hess bila je u braku s Chrisom, čija su djeca bila Elizabeth i Maria koje su bile nekoliko godina mlađe od mene. Zatim, tu su bila i njena dva sina. Jack koji je u braku bio s Aliciom i imali su sinove blizance, Leonarda i Damiena. Leonardo je bio sa Juliom i imali su dvoje djece, Petera i Noru, a Damien je bio u braku s Robertom i imali su kćerkicu Christinu. Drugi sin gospođe Hess bio je Paul, koji je sa svojom suprugom Tanyom imao dvoje djece, Tomyja i Katey. Rekla sam vam da ih je bilo puno!
Kada su nam se pridružile obasule su me bujicom pitanja, na koja nisam mogla odgovoriti u isti tren i zagrljaja. Sve sam ih lijepo pozdravila. Čim su se sve izredale Kristin me ponudila sa sokom.
-Što ćeš popiti?- upitala je.
-Neki hladni sok, molim te, užasno je vruće. Bok dečki! -pozdravila sam ih.
-Bok Ashley!- viknuo je Ian mašući mi velikom vilicom.
-Ei Ash.- pozdravio me Michael, također mi mahnuo.
Ostali su me također pozdravili, mahnuli mi, Jack mi je nazdravio pivom.
Alicia me primila pod ruku i odvela do stola.- Osjećaj se kao kod kuće.- rekla je.
-Onda kako posao?- upitala me Julia. Njena plava ravna kosa lagano je vijorila na povjetarcu.
-Odlično, stvarno sam zadovoljna. Šefica me sve manje i manje gnjavi.- odgovorila sam.- Jesi li pronašla posao?
-Oh da, jesam. Od prošlog mjeseca radim kao učiteljica u jednoj školi. Drago mi je da sam pronašla posao u struci.
-Hej Ash, jesi li upoznala kojeg novog frajera?- upitala me Elizabeth.
U tom nam se trenutku pridružio i Michael. Bio je vrlo visok, viši od mene gotovo za glavu. Bio je lijepo građen, širokih ramena. Imao je kratku smeđu kosu i jako lijepe svijetlo smeđe oči. Nasmiješio mi se kada je došao. Uzeo je čašu i napunio ju vodom iz vrča.
-Nisam.- odgovorila sam kratko uz smiješak kojim sam pokušala prikriti rumenilo koje se stvaralo na mojim obrazima.- A kako je kod tebe? Jesi li još uvijek s Robertom?
-Ma joj nisam, prekinuli smo prije kojih dva i pol mjeseca.- rekla je kiselo.
-Što se dogodilo?
-Nije mu se dalo više biti s gospođicom Dosadnom.- podsmjehnuo se Michael namjerno ju zadirkujući.
-Ne pričaj gluposti. -rekla je Elizabeth i laktom ga bubnula u rebra.
-Auuu!- pobunio se.
-Michale ne zadirkuj Liz.- prekorila ga je Victoria.
-Joj dobro.- rekao je djetinjastim glasom, namignuo mi i otišao natrag u muško društvo koje se glasno smijalo.
-Julia, kako djeca?- upitala sam.
-Zdrava su, hvala Bogu. Eno ih tamo igraju se s malom Cristinom.
Pogledala sam prema njima. Christina i Nora igrale su se lutkicama, a mali Peter bi im svaki čas upadao u igru gurkajući male kamiončiće prema njima.
-Kako je bilo na Tijinom vjenčanju? -upitala me Tanya.
-Prekrasno. Jednostavno se ne da opisati riječima. Imala je tu jednu prekrasnu haljinu, pokazat ću vam slike kada jednom dođete u grad. Stvarno je bilo lijepo, samo vjenčanje je bilo očaravajuće, a onda večera poslije. Savršeno, eto to je riječ koja mi je trebala. Bilo je savršeno.- ispričala sam ukratko.
-Čestitaj joj u naše ime.- rekla je Alicia.
-Hoću.
U tom su trenutku Peter, Nora i Cristina dotrčali do nas.
-Djeco gledajte tko nam je to došao.- rekla je Julija.
Pogledali su me, a onda sramežljivo spustili poglede.
-Što je bilo, zar se ne sjećate tete Ashley?- upitala je Roberta.
Čučnula sam pokraj Christin.
-Bok Christin, kako si narasla.- rekla sam zadivljeno.- Pa koliko je to tebi godina?
Pogledala me prekrasnim plavim očima i prstićima pokazala da joj je pet godina.
-Pa ti si velika cura. -rekla sam.
-I mi smo veliki. -rekao je Peter odjednom.
-A koliko je tebi godina? -upitala sam ga blago.
-Šest.- odgovorio je ko iz topa.
-O pa, pa ti si veliki dečko.
-Hoćeš se igrati s nama?- upitala je Christin.
-Ashley se nema vremena igrati s vama.- rekla je Roberta blago.
-Neka, pusti ih, brzo ću se vratiti.- rekla sam i pustila da me Christin odvede do dekice.
Sjela sam pokraj njih, a onda su mi Peter i Christin počeli pričati o crtiću koji su gledali danas u jutro. Cijelo to vrijeme mala Nora bila je šutljiva.
-Nora, a jesi li ti gledala crtića?- upitala sam ju.
Do tada je gledala u pod, a onda je podigla malu glavicu uokvirenu plavim kovrčama i blago mi se osmjehnula.
-Kako si narasla. Kada sam te zadnji put vidjela bila si jako mala, a sad si velika cura.
Osmjehnula mi se još jače.
Bilo je nečega magičnog u druženju s djecom. Njihov svijet bio je prekrasan. Nisu se zabrinjavali oko ničega. Živjeli su bezbrižno. Veselili su se i smijali kada sam im pričala o crtičnima koje sam nedavno gledala, onda bi oni meni pričali što su novo radili u vrtiću, kako su crtali svoju kuću i obitelj ili kako su naučili nove pjesmice. Peter se čak odvažio i izrecitirao pjesmicu o jednoj veseloj i raspjevanoj vjeverici. Na kraju pjesmice se naklonio, a cure i ja smo mu pljeskale.
Nakon kojih dvadeset minuta našega druženja do nas je došetao Michael.
-Hej društvo, došao sam vam preoteti tetu Ashley.- rekao je.
-A neee.- počela su djeca.
-Pa igrati ćete se kasnije, hajde pustite ju.- rekao je jer su me primili za ruke i nisu puštali, mala Nora se čak uhvatila za moju nogu.
Nasmijala sam se. Samo su mala djeca mogla pružiti onu prekrasnu nevinu i bezuvjetnu ljubav. Mogla su zavoljeti nekoga u kratkom vremenu.
-Evo obećavam, kasnije ću se opet igrati s vama. Može?
Na kraju su se ipak odvojila od mene i nastavila se igrati na dekici.
-Igrat ćemo nogomet, ženska ekipa protiv muške, jesi za? -upitao me kada smo se udaljili nekoliko koraka.
-Tko će sve igrati? -upitala sam.
-Svi osim roditelja i klinaca.- rekao je.-Pa ipak moramo imati navijače.
-Ali cura je više.
-Nema veze, ionako uvijek izgube. Onda, jesi li za?- upitao me izazovno pogledavši.
-Cure, računajte na mene!- viknula sam.

Nema komentara:

Objavi komentar