utorak, 5. srpnja 2016.

Glasnici Smrti ~ No 27.

Marširala sam niz ulicu do mjesta na kojem sam se svakoga dana nalazila s Tiom.
Stajala je tamo na križanju ulica, danas je došla malo ranije. Promarširala sam pored nje, a ona je odmah ubrzanim korakom krenula za mnom.
K vragu, bila je u četvrtom mjesecu trudnoće no i dalje me bez problema pratila bez riječi dok se nakon minute brzog hodanja s njom iza sebe nisam sjetila da je trudna i na kraju usporila.
Počela sam praviti grimase i škrgutati zubima. Pogledala me zabrinuto. Odmah je shvatila da se nešto dogodilo. I da to nešto što nije dobro.
I nije bilo dobro.

Bila sam van sebe. Željela sam vrištati, razbijati, skakati u nadi da ću se umoriti i samo odjednom propasti u zemlju koja bi me progutala. Željela sam nestati, stopiti se okolinom, postati prozirna kao staklo butika pokraj kojega smo prolazile. Jednostavno nestati. Jer samo je jedna osoba na svijetu bila glupa, a to sam nedvojbeno bila ja!
Što napraviti kada si ljut na nekoga tko je zapravo cijelo vrijeme bio u pravu, a ti mu tada nisi vjerovao? Ništa, podvij rep i bježi. Da, jer bilo je to kukavički. Ja sam bila kukavica. Bježala sam od toga. Nadala sam se da ću se probuditi, da je ovo samo san i da, kada se probudim biti ću na početku vikenda i sve ispraviti, ne otići nikamo i.. i možda bi sve ostalo isto, ne bi se promijenilo. Da, probudit ću se za nekoliko minuta i onda će sve biti u redu. Krenut ću u drugo vrijeme i zapravo otići kod svojih roditelja...
I tako sam ja lijepo dramatizirala u sebi dok je Tia samo šutjela pokraj mene i hodala, sada sporijim tempom. U tišini smo došle do ureda, sjele za stolove, a onda krenule na posao. Vidjela sam kako me zabrinuto gleda. Znala je ona jako dobro da nešto nije u redu. Ali pustila me na miru. Za sad.

-Nešto se dogodilo. –rekla je Tia tiho kada smo sjele za naš stol u zalogajnici u vrijeme pauze za ručak.
To je bilo prvi puta da mi se danas uopće obratila. I to „nešto se dogodilo“ nije izrekla kao pitanje već kao čistu činjenicu. Znala je ona da nešto ne štima. Po mom izgledu, zaklela bih se, da bi i cijeli svijet prepoznao da nešto nije u redu. O Bože, zašto se to meni događa?
-Da. –samo sam slabo odgovorila.
Nisam mogla govoriti glasnije. Imala sam osjećaj da mi je u grlu ne loptica za tenis, već ogromna nogometna lopta koja me guši i pritišće svaki put kada bih probala udahnuti ili čak izdahnuti. A onda tek bol koja mi se stvorila oko srca. A joj. Kao da ga je netko stiskao kao spužvu, gnječio ga, čupao, ispirao, žmikao. A želudac? Nisam bila sigurna da sam uopće u ikakvom stanju da nešto jedem.
Usne su mi počele podrhtavati i imala sam ogromnu potrebu da zaplačem, da to istresem kroz suze, ali u ovom trenutku to nisam smjela učiniti, ne tako javno, ostavit ću to za poslije, za mrak svoje sobe.
Pokušala sam duboko udahnuti da se smirim, no od tog dubokog udisaja dogodio se samo onaj plitki.
-Izigrala sam Ryanovo povjerenje. –rekla sam toliko tiho da se Tia morala nagnuti preko svog tanjura da bi me čula. Čim sam to izrekla, doslovno sam se ugrizla za jezik što sam jače mogla tako da sam u ustima osjetila onaj slatki okus...
-Oh Ash, pa kako se to dogodilo?
-Ovaj vikend sam planirala otići kod svojih roditelja i u hodniku sam se srela s gospođom Hess koja me pozvala da poslijepodne provedem s njenom obitelji. I sama znaš kako ima ogromnu obitelj. I što sad, ja prihvatila poziv. Tamo mi je bilo odlično, sve cure ti šalju čestitke za vjenčanje. Uglavnom, kada sam se krenula vratiti doma, Michael me pitao bi li htjela izaći s njim drugi dan jer će on dovesti baku doma oko sedam. I pristala sam pod uvjetom da to neće biti spoj.- posegnula sam za čašom soka od naranče jer mi se grlo osušilo od pričanja. Tia je prestala jesti i zurila u mene. –Kako sam se ja spremala za taj izlazak i Ryan je bio tamo i posvađali smo se zbog toga što je on mislio da...- zastala sam, pogledala sam u stranu, trnci su mi prolazili kralježnicom. –On je mislio da me Michael pozvao na spoj, a ja sam uporno tvrdila da nije i onda sam se u drugom trenutku derala na njega kako uopće nema povjerenja u mene, a da ja u njega imam i svašta sam mu još rekla. I onda sam mu rekla da ode. I otišao je, a ja sam izašla s Michaelom. I bilo je stvarno super. Nitko ne bi rekao da smo bili na spoju, ponašali smo se kao dva jako dobra prijatelja i onda kad me dopratio natrag doma... Isuse, Tia ne mogu vjerovati koliko sam glupa! Poljubio me! I ja glupača nisam znala što bih. Samo sam stajala, užasno ukočena. I ne bih još ništa rekla da sam ga možda odgurnula ili takvo nešto, ali ja sam samo stajala tamo ukočena i nisam ništa napravila. Čim je poljubac završio ja sam pobjegla u stan i zatvorila se u kupaonicu. Tulila sam ko brodska sirena sve dok mi nije nestalo suza! –prestala sam pričati jer sam opet bila na rubu suza.
-Ou.- bilo je prvo što je minutu nakon mog govora rekla Tia. –Oke, jesi li išta osjetila dok te Michael ljubio? –rekla je uz mrštenje.
-Nisam.
-Zašto ga nisi odgurnula?
-Nemam pojma, htjela sam, mozak mi je vrištao, k vragu trebala sam, sad ispada kao da sam ja i htjela da se sve to dogodi. Oh, zemljo, otvori se!
-Bez dramatiziranja Ash, samo mi nemoj još početi dramatizirati. To ti nije potrebno u ovom trenutku.
-A što drugo da radim?
-Kad dođeš s posla pozovi Ryana i sve mu reci. –rekla je jednostavno.
-Ali...
-Nema tu ali. Dam se kladiti da već zna što se dogodilo. Osjećaš li možda kako se on osjeća? –upitala me.
Na trenutak sam razmislila i pokušala definirati što Ryan osjeća.
-Ništa. Svaka vrata koja su postojala su mi trenutno zatvorena.
-Aha, znači zna. Ništa, izvoli ga pozovi k sebi navečer i razgovarajte.
-Ali...
-Daj više začepi s tim svojim 'ali'! Hoćeš mu se ispričati?
-Da...
-E onda nema 'ali'! To je prva stvar koju ćeš učiniti kada dođeš doma! Jasno? –upitala me zapovjedničkim tonom.
Kao sam imala ikakvog izbora.

-Dobro.- na kraju sam rekla

Nema komentara:

Objavi komentar