ponedjeljak, 11. srpnja 2016.

Glasnici Smrti ~ No 28.

Lakše reći nego učiniti.
Željela sam ga pozvati te večeri, ali riječi nisu došle.
Svaki put kada sam htjela izgovoriti njegovo ime iz mene bi izašao samo dah i ništa više.
Knedla u grlu i dalje je bila ovdje.
Slabo sam jela.
Nisam gledala crtiće.
Nisam se smijala.
Došla bih doma s posla i samo neko vrijeme buljila u zid dok na kraju ne bih odlučila otići na spavanje.

I tako svaku večer.
Sve do petka. (Tia me htjela zadaviti zbog toga)
U glavi sam stalno ponavljala njegovo ime.
Ryan, Ryan, Ryan, Ryan . . .
Ponovila sam ga toliko puta da mu više nisam znala niti broj.
Nakon nekog vremena počela sam primati nekoliko osjećaja. Tugu, razočaranje, želju.
Dođi, molim te...
Prošlo je nekoliko minuta u kojima sam osjećala njegovo kolebanje sve dok se nije odlučio pojaviti.
Stao je nekoliko metara udaljen od mene, pognutih ramena, pogledom uprtoga negdje sa strane.
Pričekala sam nekoliko minuta u nadi da će možda on prvi nešto reći, da će se početi derati ili nešto slično, ali nije. Od njega sam dobivala samo osjećaj tuge i potištenosti. I zbog toga mi je bilo još gore, jer željela sam da nešto kaže, da to što se dogodilo nije bilo u redu, da me prekori, pobogu, bilo bi mi čak lakše da je rekao jednostavno „rekao sam ti“, ali ništa.
Na kraju sam ipak progovorila.
Imao si pravo. Stala sam u nadi da će nešto reći, da će barem podići pogled, ali nije pa sam nastavila. To što se dogodilo nije bilo u redu. Ni sama ne znam zašto se dogodilo, zašto sam to uopće dopustila. Trebala sam reagirati, morala sam, ali nisam i to je ono što je krivo. Nemaš pojma koliko mi je krivo što to nisam zaustavila. Jedan najobičniji poljubac koji mi čak nije ništa ni značio sada stvara taj glupi ponor između nas.
Sada više nije gledao u stranu već me pogledao u oči.
Duboko je udahnuo.
Znao sam da ovo neće biti lako. Kada sam dobio zadatak da ti se napokon približim Božica mi je rekla da neće biti lako. Prvo mi je bilo čudno zašto sam dobio taj zadatak, nisi bila na popisu ljudi koji bi trebali napustiti svijet, barem ne u idućih tjedan dana. Čak sam znao da smo i predodređeni, ali nisam mislio da ću uz tebe biti duže od tjedan dana dok si još živa. Pogledao me pomalo čudno. Nije mi bilo jasno kamo ovo vodi, ali slušala sam bez predrasuda. A onda smo saznali da ti je preostalo više od osam mjeseci i ja sam dobio dozvolu da to vrijeme provedem s tobom. Božica mi je rekla da neće biti lako, da će biti svađanja, razlika i da nećemo shvaćati jedno drugo. Ja sam samo obični duh i ne mogu biti pokraj tebe na onaj način na koji bih želio. Sad to shvaćam. Ispočetka sam bilo ljut kada se ono u nedjelju dogodilo. Bio sam ljut i nisam znao što bih. Zatvorio sam ti svaka vrata koja su bila otvorena i svoje osjećaje zadržao za sebe, a onda sam shvatio što mi je Božica onim razgovorom htjela reći. Ne mogu promijeniti ono što sam, vrijedi mi samo čekati da i ti postaneš isto što i ja, a onda više neće biti razlika. Vrijedi mi samo čekati.
Šutjela sam. Pokušavala sam smisliti što bih rekla, ali ništa pametno nije mi padalo na pamet.
Rekao sam ti da sam bio ljut, ali sada više nisam jer sam shvatio da mi to ne pomaže. Nema mi razloga biti ljut kad ni jedno od nas nismo krivi. Ja sam duh, ti si čovjek. Da me nisi upoznala i da se dobar dio onoga što se događalo u proteklih nekoliko mjeseci nije dogodilo ti bi sada vjerojatno planirala novi izlazak s Michaelom...
Zaustila sam kako bih se usprotivila, ali zastala sam kada je lagano podignuo ruku.
Nema potrebe da se usprotiviš, vjerojatno bi bilo tako, ali nas dvoje se ne bi ni poznavali, ti ne bi bila zaljubljena u mene i ništa te ne bi sprječavalo da se družiš s drugim... ljudima.
Srce mi se paralo od svega ovoga, od moje pogreške pa sve do toga da je on duh. Željela sam ga u svom svijetu doslovno, željela sam da je živ, da možemo biti skupa, dodirnuti jedno drugo, poljubiti... Željela sam da možemo živjeti kao ljudi, životne ciljeve ostvarivati zajedno, pod istim krovom isprepletenih života. Željela sam da se možemo vjenčati, imati djecu, unuke... Oh kako sam samo to željela, no ništa od toga neću imati.
Oprosti mi, molim te. Samo sam slabašno pomislila. Svaku moju misao je čuo.
Odavno ti je oprošteno. Pomislio je i toplo se osmjehnuo.
Svejedno. Ovo se više nikada neće ponoviti, neću si dozvoliti da se pronađem u takvoj situaciji. Volim te Ryan!

I ja tebe malena moja, i ja tebe.

Nema komentara:

Objavi komentar