nedjelja, 17. srpnja 2016.

Glasnici Smrti ~ No 29.

A vrijeme je, naravno, i dalje teklo. Stvari se nisu bitno mijenjale.
Nakon one moje gluposti s Michaelom, Ryan i ja smo se pomirili i više nismo previše razmišljali o tome. Provodili smo vrijeme kao i prije; razgovarajući, gledajući crtiće ili nešto treće. Vratili smo se u normalu kao da onog 'incidenta' nije ni bilo.

Od kako je Tia otišla na porodiljni ja sam počela otkrivati nove čari ovozemaljskog života.
Jedan vikend u ruke sam uzela mobitel i kojekakve kabele koje sam dobila uz njega. Uz upute iz priručnika (da, služila sam se uputama jer nisam htjela nešto zaribati, moj mobitel je bio moje malo zlato) spojila sam ga na kompjutor i na njega poslala hrpu pjesama koju sam prethodno poskidala s interneta.
Nikad mi nije bilo pretjerano jasno u čemu je fora slušati glazbu kroz slušalice i šetati ulicom. Bezbroj klinaca sam vidjela tako, a i neki iz moje generacije, a znala sam viđati i starije, bi tako hodali po ulici. Odvažila sam se i ja na taj korak. Uzela sam slušalice koje sam dobila uz mobitel i u jutro iz stana krenula sa slušalicama u ušima. Na mojoj playlisti našlo se mnogo starih pjesama koje sam već znala na pamet, bile su to pjesme od grupa poput Within Temptation, Skillet, Paramore, Evanescence, Linkin Park, Nightwish, Aerosmith te mnogi drugi. Iako sam voljela pjesme tih izvođača, ovaj put eksperimentirala sam i poskidala hrpu toga za što baš nikada nisam čula. Napustila sam domaći i poznati teren i skinula nekoliko pjesama od grupa Muse, Buckcherry, Blue October, The Script, Death Cab For Cutie.... Ništa previše različito od moga dotadašnjeg ukusa.
Nikada nisam voljela previše eksperimentirati s muzikom. Držala sam se onoga što je sigurno i što sam voljela. Ponekad bih si i proširila vidike samo zbog nečijih prijedloga. To ne znači da su mi se uvijek svidjeli prijedlozi. Ali nikad, baš nikad nisam išla na svoju ruku istraživati i sama sebi proširivati vidike. Zapravo, probala sam davno prije još u srednjoj školi pa to nije završilo dobro. Pitate se kako neka muzika može biti loša? Može, ako pokušavate da vam se svidi nešto što zapravo nije ono što vi volite, onda to nije nimalo dobro. Samo loše utrošeno vrijeme.
I tako sam ja hodala ulicom sva u nadolazećem ljetnom štihu sa slušalicama u ušima slušajući po prvi put jednu pjesmu. Eclipse (All Yours) se zvala, od Metrica. I za divno čudo to mi se eksperimentiranje svidjelo. Uživala sam u pjesmi. Slušala sam riječi i zapravo počela shvaćati kako su prikladne i istovjetne onome što ja osjećam. Slušajući glazbu, dalje sam razmišljala.
Tia je otišla na porodiljni. Posjećivala sam ju svakoga drugoga dana nakon posla, a nedjeljom bi se znale prošetati po gradskom parku. Svoje vrijeme ispunjavala je čitajući knjige koje bih joj posudila, a onda bi o njima razgovarale i razmjenjivale dojmove. Njeno čitanje potaknulo je i mene da se iznova posvetim svojoj staroj strasti. Svaki slobodan trenutak provodila sam čitajući, a vrlo često pridružio bi mi se i Ryan.
Prisjetila sam se kako sam prije nekoliko dana hodala glavnim gradskim parkom u potrazi za nekim skrivenim kutkom u kojem bih se mogla opustiti. Park je bio poprilično velik pa sam mislila kako neće biti problema oko pronalaženja baš takvog mjesta, no bilo je subotnje podne, a ljudi raznih dobnih skupina provodili su svoje slobodno vrijeme u hladu skrivajući se od sunca.
Ogledavala sam se oko sebe. Na lijevo ispod velikog hrasta bile su klupice i stolovi za kojima su se nalazile bakice, koje su plele i pričale, a do njih su bili djedovi koji su igrali šah, mlin ili pričali. Na desno se nalazim dječji park koji je bio prepun djece koja su se igrala u pješčaniku, njihala na ljuljačkama, spuštala niz tobogane.... Do dječjeg parkića su se nalazile klupe i stolovi za kojim su uživale njihove mame pričajući uz popodnevnu kavu.
Šetala sam dalje jer sam se željela malo odmaknuti od te vreve života i uzbuđenih dječjih usklika, trebala sam mjesto gdje će biti malo mirnije.
Hodala sam stazicom koja je vodila u središte parka u kojem se nalazila fontana. Iz dolje najvećeg bazena u vis su se na stupiću uzdizali ostali troje, svaki manji od one prethodnog, dok je na vrhu onog najmanjeg bazena bio pričvršćen kameni anđeo raširenih krila pogledom uprtog u nebo. Zvuk padanja vode bio je ugodan za moje uši. Bila je prekrasna.
Vjetar je puhao prema meni. Kada sam se dovoljno približila fontani, vjetrom nošene kapljice dotaknule su mi lice. Duboko sam udahnula i u tom trenutku osjetila dugo priželjkivani spokoj. U tom jednom trenutku osjećala sam se kao da su mi sve kockice posložile, kao da je nešto 'škljocnulo', nešto kao kada pokušavate upasti u nečiji sef i čujete onaj zadnji „škljoc“ koji vas dijeli od nečega što ste dugo i žarko željeli.
Udaljila sam se kojih desetak metara od fontane i otišla pod jednu tužnu vrbu, uzela sam dekicu iz torbe i prostrla ju na travu te legla na trbuh. Iz torbe sam izvadila jednu knjigu. Naslovnica je bila bijelo sive boje, a na njoj slika zgodnog dečka lijepe građe kako pada. Na leđima mu krila, oko njega perje. Čim sam ga ugledala znala sam da je pali anđeo. Na knjizi su crvenim slovima bile ispisane dvije veće riječi Hush, hush, a ispod toga ime književnice, Becca Fitzpatrick. I u jednom sam s trenutku sjetila Ryana iako on nije bio anđeo, no bio je nešto što zapravo nije vezano uz stvarni svijet baš kao ni pali anđeli. No Glasnici su postojali. Hm... pitam se postoje li i pali anđeli? Odgovor nisam znala.
Počela sam listati knjigu i krenula čitati. Izgubila sam se između redaka i slova no ipak sam razmišljala i više no što sam trebala. Zapravo, počela sam se uspoređivati s Norom, junakinjom knjige, prvenstveno zbog naše kovrčave kose i dosta sličnih stavova o životu. Jedine veće i bitnije razlike bile su te da je Nora još uvijek išla u školu, a ja na posao, i ta da je Nora bila zaljubljena u Patcha vrlo stvarnog, živog i opipljivog palog anđela, a ja u neživog i neopipljivog duha, Glasnika Smrti. Još uvijek nismo iskoristili ostale dvije mogućnosti da se materijalizira, istina, oboje smo gorjeli od želje da dotaknemo jedno drugo. Koliko sam se puta samo uhvatila kako me dlanovi svrbe, kako pružam ruku u nadi da ću ga dotaknuti i onda bih se na pola puta sjetila da ga ne mogu dodirnuti.... Bilo je zanimljivo utonuti u razmišljanja neke druge osobe, pogotovo mlade, ali vrlo zrele, Nore, u njena svakodnevna događanja i razotkrivanje tajni koje skriva tajanstveni Patch. A još je zanimljivija bila pretpostavka da pali anđeli postoje. Koliko god da sam čitala, a to je nekad znalo biti puno, skoro svaka  knjiga koju bih primila u ruke imala bi nešto nadnaravno u svojoj radnji. Nisam bila baš sto posto sigurna zašto me privlače takve knjige. Najvjerojatnije zato što me skoro cijeli život okružuje nešto takvo. Bilo je pomalo apsurdno što nešto nadnaravno zapravo i postoji, a za to zna jako mali broj ljudi. I onda zaključim da i nije tako apsurdno jer gotovo nitko ne zna. Na kraju sam prestala razmišljati da bih bila čitala sve dok nisam shvatila kako skoro pa ništa ne vidim. Cvrčci su već odavno pjevali svoju pjesmu, a od potpunog mraka me spašavala jedino prigušena noćna rasvjeta pokraj stazice.
Na dio na kojem sam stala stavila sam papirić, spremila stvari, a zatim krenula kući.


Nema komentara:

Objavi komentar