utorak, 16. kolovoza 2016.

Glasnici Smrti ~ No 33.

Bila sam u stanu. Danas neću otići na posao.
Prvo nisam znala što bih sa sobom. Bilo mi je glupo samo besposleno sjediti i čekati da vlak naiđe. Na kraju sam se primila posla i malo počistila stan da nekako uspijem smiriti (ili barem umanjiti) svoje lude misli jer stalno sam se dvojila. Htjela bih ostati, a onda opet znam da ne mogu živjeti zauvijek i da će ionako moje vrijeme doći. Moje misli na neko vrijeme smirio je zvuk usisivača, čula sam samo dugo „zzzzzz...“ oko mene i ušutkalo je ono vikanje u meni. Svoje misli možda sam i uspjela zavarati, no moje srce užurbano je tuklo. A da ne pričam o onom groznom osjećaju nervoze koji sam osjećala u želucu. Kada sam počistila stan više nisam znala što bih. Na kraju sam uzela kemijsku u ruke i počela pisati pismo za svoje roditelje.


          Dragi tata i mama,

     Samo Vas molim da nikako ne pomišljate da bi ovo moglo biti oproštajno pismo. Jer nije.
Ovo vam pišem samo zato što do sada, ma koliko god da sam se puta zaputila k vama da vam kažem istinu, uvijek bih završila na sasvim stotom mjestu.
Istina je da sam znala da ću umrijeti. I ponovno vam kažem, nisam se ubila. Život mi je bio prelijep da bih učinila nešto takvo. Umrla sam prirodnom smrću. Stvarno Vas molim da shvatite kako ovo nije oproštajno pismo. Ne želim da zbog ovoga počnete dramatizirat, zvati policiju da otkriju što je bilo sa mnom ili pak unajmljivati privatne detektive. Priča je vrlo jednostavna i iako Vam ju ne smijem otkriti cijelu, dati ću sve od sebe da Vam barem dočaram onaj mali dio koji se događao u mom svijetu.
     Od ranog djetinjstva bila sam uvučena u taj jedan dio svijeta koji je nepoznat drugim ljudima. Vidiš mama, nisi samo ti bila ta na koju je bakina smrt utjecala. Utjecala je i na mene no na mnogo drugačiji način. Ni sama ne znaš koliko mi je žao što se to dogodilo, to što si ti postala takva, što smo se uvijek svađale. Znaj da mi nikada nije bilo lako, ni u jednoj svađi nisam uživala i neizmjerno mi je žao zbog toga. Da sam znala kako je tebi, a ne da sam samo mislila o tome kako mi ti nanosiš bol, možda bi stvari ispale drugačije. Možda bih ti pružila priliku da nisam bila sebična i mislila samo na sebe i svoje osjećaje. Mama, znaj da sam te voljela i da te još uvijek volim. Nikad te nisam prestala voljeti iako sam mnogo puta pokazala upravo onaj suprotan osjećaj. Žao mu je ako sam te povrijedila svojim ponašanjem.
Tata, tebi zahvaljujem za svaku potporu, za svaki iskaz ljubavi, za svaki trenutak sreće koji si mi pružao. Davao si mi toliko lijepih osjećaja u neizmjerno velikim količinama da sada zapravo shvaćam kako si mi pokušao dati onu ljubav koju u nekim trenucima nisam imala od mame. Neizmjerno sam ti zahvalna i znaj da te volim.
Dakle, taj događaj promijenio mi je život. Od toga kišnoga dana, kojeg se još uvijek sjećam kristalno jasno, vidjela sam ono što nije dio stvarnoga svijeta. Nešto što ne vidi svaka osoba i nešto što vide samo rijetki za svoga života na Zemlji. Od toga dana susretala sam ih svakodnevno. Žao mi je što vam ne mogu otkriti ništa o njima no obećavam da ćete sve saznati, ali tek kada ćemo se ponovno sresti. Život i smrt se isprepliću na sve moguće načine. Smrt nije kraj, to je samo još jedan početak. Ja sam bila jedna od onih malobrojnih koji su to znali. A to nisam smjela prenositi dalje. Mislim da više ne bih smjela ništa napisati. Nemojte misliti da sam luda jer nisam. Vjerujte mi, molim Vas.
Žao mi je što možda nikada nisam ispunila Vaša očekivanja. Mama, žao mi je zbog one drame s Christianom. Znam da si željela najboljeg za mene, ali on nije bio ta osoba. Moram ti spomenuti da sam upoznala tog „nekog“, svidio bi ti se, no o njemu ti ne mogu puno pričati. Važno je da znaš da ga volim. Mama, volim ga svim svojim srcem i znaj da sam bila sretna s njim. On je bio moj pravi, još uvijek je. Tata, žao mi je što nisam zasjela na čelo tvoje tvrtke ili ti barem više pomogla oko posla jer znam da si to očekivao od mene. Umjesto toga ja sam pravila karijeru koja sada ionako više nema smisla. Znaj da mi je žao što posao neće ostati u obitelji...

Tu sam zastala. Trebala mi je neka ideja, nešto, bilo što jer da sam nakon fakulteta odlučila raditi u očevoj tvrtki umjesto da sam izrazila želju o osamostaljenju i pravljenju novinarske karijere, sada bih bila uvučena u isti onaj svijet u kojem su živjeli moji roditelji. Završila bih jednako kao i Christian! Radila bih u očevoj tvrtki. U redu, od djetinjstva sam to željela i vjerovala sam da ću jednoga dana i biti na čelu tvrtke, ali prije toga sam željela vidjeti hoću li uspjeti samostalno. Željela sam dokazati da ću uspjeti bez njihove pomoći, no znala sam da je to sada nemoguće. Neću još dugo živjeti. Tko će naslijediti tatin posao ako to neću biti ja? Naša firma neće ostati u obitelji. Tata ne može živjeti vječno, a ja ću otići prije njega...
A onda sam odjednom vidjela odgovor i na to pitanje.
Nastavila sam pisati.

Imam jedan mali prijedlog. Ne moraš ga ostvariti, samo malo razmisli. Možda bi mogao uvesti Tiu u posao. Njoj najviše vjerujem i smatram da bi bila odlična na mjestu na kojem sam ja trebala biti. Znaš kako brzo uči i kako je efikasna. Sigurna sam da bi bila odlična u poslu. Nadam se da ćeš barem mrvicu razmisliti o ovom mom malom prijedlogu.
Rekla sam Tiji da može uzeti nekoliko sitnica iz stana, moje knjige, filmove, razni cd-e i moju odjeću.
     Još vam jednom kažem, nemojte praviti dramu oko ovoga. To je jednostavno tako moralo biti i ja sam toga bila svjesna, vjerujte mi kada vam kažem da sam sretna tamo gdje jesam....

                                                                             Znate da vas volim
                                                                                      uvijek i zauvijek
                                                                                                Ashley

A onda sam napisala jedno i za Tiu.

Bok moja draga najbolja prijateljice!

Znaš da ovo pismo možeš samo ti čitati jer će u njemu biti „neprikladnog sadržaja“. Sretna sam zbog tebe i tvoje male prinove! Jedva čekam da vas vidim! Samo žao mi je što vi nećete moći vidjeti mene, ali znaj da ću doći do Vas. Dolazit ću redovito, cijeli vaš život, to ti čvrsto obećavam.
Svu moju odjeću, knjige, filmove i cd-e iz stana poklanjam ih tebi, slobodno uzmi kada ćeš doći. Rekla sam svojima za to, tako da oko toga nećeš imati problema. I sada više ne znam što bih ti više mogla napisati. Željela bih no za one osjećaje koji su trenutno u meni teško bi se moglo opisati riječima. Zato je ovo bilo sve od mene.
Volim te najdraža moja prijateljice!

                                                                             Zauvijek,
                                                                                      Ash

Cijelo to jutro Ryan je bio tu negdje. Sklanjao mi se s puta, davao mi prostora, no u mislima mi je bio čvrsta podrška. Približio mi se kada je na satu pokazivalo 11 : 51.
Uskoro će biti vrijeme. Pomislio je vrlo tiho.
Naježila sam se.
U ruke sam uzela mobitel. Prvo sam poslala poruku tati.
Ej tata... možeš li navečer svratiti do moga stana. Čekat će te jedno pismo za tebe i mamu na mjestu gdje držim poštu. Vrata će ti biti otključana. Volim te.
A onda sam drugu poslala Tiji.
Ej draga moja! Kada ćeš moći dođi do mog stana. Imaš ključ od poštanskog sandučića koji sam ti jučer dala. Tamo će te čekati pismo. Možeš i Natea poslati, ali ne smije ga ni slučajno pročitati! Volim te, pusa.
Pričekala sam da mi dođe izvješće, a onda sam isključila mobitel. Na brzinu sam se spustila u prizemlje i ubacila pismo u svoj poštanski sandučić, a onda sam se vratila.
Sad je sve bilo spremno.
Ryan je sjedio na podu ispred fotelje. Ja sam sjela, a zatim se i prebacila u ležeći položaj.
Kako je svaka minuta otkucavala moje srce lupalo je sve jače i jače.
Neko vrijeme je šutio, a onda je pomislio: Još samo minuta.
Glasno sam uzdahnula. Željela sam sklopiti oči no nisam, gledala sam Ryana, što me smirivalo, koliko je to bilo moguće. Pomisao da će mi njegovo lice biti zadnje što ću vidjeti u svome ljudskom životu na neki neprirodan način činilo mi je ovu situaciju, i samu činjenicu da upravo umirem, mnogo prihvatljivijom, koliko god to morbidno zvučalo. U glavi sam stalno ponavljala „sve će biti u redu, sve će biti u redu...“. Oko mene je bila nijema tišina. Čak su se izgubili i uobičajeni zvukovi, poput otkucaja sata, ili automobila na ulici.. ništa nisam čula, osim svog srca koje je kucalo svom snagom i vrlo ubrzano.. kao da se samo bori protiv onog što dolazi, kao da pokušava pobijediti, iako se moj um predao i bio spreman otići. Suze su tiho klizile niz obraze. Odjednom, moje srce je počelo smanjivati ritam. Otkucaji su postajali sve slabiji i slabiji. Pred očima mi se počelo mutiti, a nije bilo od suza. U tom trenu sam osjetila istinski strah. Koliko god sam se proteklih mjeseci pripremala na ovaj trenutak, i bila sam uvjerena da sam se pomirila sa svime.. nisam bila spremna. Nikada nisi spreman umrijeti. Plitko sam udahnula i zaklopila oči.

A onda, srce je potpuno usporilo, čula sam onaj najslabiji posljednji otkucaj i tada je utihnulo. U trenu sam osjetila kako tonem u san. Poželjela sam otvoriti oči i potražiti Ryanov ohrabrujući pogled, ali nisam mogla. Vrtlog emocija predvođen strahom koji me obuzeo trenutak prije sada je nadjačao osjećaj nemoći. Moje tijelo napustila je sva snaga koju sam posjedovala, a sada je nestala i moja volja. Nisam više željela pogledati Ryana, nisam željela zaustaviti ovo i pobjeći, nisam više ništa željela, samo sam tonula dok me obuzimao spokoj i brisao moje panične misli jednu po jednu. U sljedećem trenu osjetila sam spokojan osjećaj istinskog mira, sličan onome koji sam osjetila ovog ljeta dok sam plutala na vodi. Samo još jači, puno jači. Osjećaj je bio kao kada cijeli dan budete u vodi, plivate, a onda na večer kada legnete u krevet osjećate kao da ste još uvijek na valovima. Samo, osjećaj je sada bio puno nježniji.
Možeš otvoriti oči. Rekao je tiho.
A to sam i učinila.
Stajala sam pokraj njega, a nasuprot mene bilo je moje beživotno tijelo. U prvom trenu skrenula sam pogleda i zaželjela zaplakati, no ovo moje prozračno stanje nije mi dopuštalo. Slegnula sam ramenima i nekako poraženo ponovno pogledala samu sebe. Izgledala sam umorno, obrazi su mi još uvijek bili mokri no nikada ne bih rekla sa izgledam mrtvo. Prije bih rekla da izgledam kao da spavam u dubokom snu nakon napornog radnog dana. Na licu mi se čak i ocrtavao slabi osmijeh. Slabi, ali ipak je bio tu. Oh Bože, umrla sam s osmjehom na licu.
Osjetila sam kako me Ryan prima za moju lijevu ruku. Idemo li? Upitao me.
Samo sam kimnula.
Pomisli na Božicu.
U mislim sam odmah stvorila sliku njene prekrasne pojave.
Zaželi da si tamo gdje je i ona.
I jesam. Sekundu poslije toga pred očima mi se stvorio bijeli bljesak. Mislila sam da će me to zaslijepiti i boljeti, no nije. Čak mi ni osjećaj nije bio nimalo čudan. Bilo mi je nešto sasvim prirodno. U drugoj sekundi vid mi je ponovno bio normalan, a ja sam se našla na „Olimpu“, točnije na stepenicama „Partenona“.
Pogledala sam Ryana. On mi je s odobrenjem kimnuo. Uzdigla sam se nekoliko stepenica i ušla u veliku bijelu prostoriju. Ispred mene se niotkud našla Božica i zagrlila me. Iznenadila sam se tim postupkom no svejedno sam ju i ja zagrlila.
Dobro nam došla kćeri. Rekla je nježnim glasom.


Nema komentara:

Objavi komentar