četvrtak, 15. prosinca 2016.

Problemi jednog bookworma: Previše toga za jedan naslov

Moglo bi se reći hahah

Prije nekoliko dana na FB stranici dotakla sam se teme vezane uz moju odsutnost i nedostatak recenzija u zadnje vrijeme. U ovom postu osvrnut ću se na nekoliko problema koji bookwormi vjerojatno imaju redovito, ali ponekad se osjećate kao sami na svijetu i mislite da samo vi imate taj problem. Upravo ste mi Vi dokazali suprotno. Dokazali ste mi da nisam sama i da vas ima još mnogo što mi je na trenutak umirilo moje nemirno srce. Ali znate da ja ne bih bila ja kada vam ne bih napisala što me to zapravo muči. Već sada na počeku upozoravam vas kako bi ovaj post mogao biti poduži i vjerujem kako se velikom dijelu vas neće dati čitati, a za one koji ipak odluče odvojiti vremena za ovaj post - hvala vam, nadam se da ćete bar malo uživati u čitanju ove moje ‘ispovijesti’.


Iskreno, nisam sigurna od kuda početi jer vam zapravo puno toga želim napisati. Sva moja zbunjenost počela je još koja dva tjedna prije Interlibera. Iščekivanje me ubijalo lagano i bila sam nestrpljiva. Iz dana u dan očekivanja su mi samo rasla i stalno sam vrtjela u glavi naslove koje želim kupiti i na koje ne smijem zaboraviti. Bože oprosti da bih na papir zapisala ono što mislim uzeti jer meni to kao ne treba i ta spika, sjetit ću se, mislila sam si ja. U to vrijeme također mi je bilo i stresno na poslu. Počele su inventure, tako da se trebalo početi pripremati i za to. Ne trebam vam niti pričati koliko sam na kraju od svega toga bila umorna, ali ponajprije psihički iscrpljenja. Sama sebe tlačila sam čitanjem na silu i zato sam bila sporija i od najsporijeg puža na ovome svijetu pa mi je za jednu knjigu trebalo barem mjesec dana da ju dovršim. Da, dobro ste pročitali, prisiljavala sam se čitati knjigu, ali to je tema koja će doći malo kasnije u postu. Da se vratim na Interliber.
Interliber posjećujem već otprilike sedam godina za redom (da, znam da nije to nešto puno, ali iz osobnih razloga nisam mogla prije svoje osamnaeste godine) i svake godine očekivanja su visoka. Ove godine ne znam što se dogodilo, ali ja sam totalno zakazala i zablokirala. Došla sam tamo kao neka budala. Imala sam dva sata vremena da obiđem i uzmem sve što sam planirala i u jednom trenu ja sam zaboravila pola toga (iako sam se nakon poprilično mozganja sjetila). Obišla sam ga na brzaka i bez ikakvog naslikavanja i proučavanja. Kupila što sam zamislila - iako sada kada razmišljam za neke mi je naslove žao što nisam uzela (no bit će ih i sljedeće godine, bar se nadam). Najviše me u konačnici naživciralo Znanje (žao mi je, ali tako je) koje je imalo sto štandova na sto lokacija i ja sam ko budala morala obići svaki da bih na kraju nešto i uspjela naći što me zanimalo i trebalo mi. Nakon sat i pol bavuljanja napokon sam izašla vam sva jadna i umorna. Trebala sam se osjećati uzbuđeno i sretno, ali ja sam se osjećala nekako prazno. Otišla sam doma, poslikala sve to i onda smo raspravljali o dojmovima i cijenama. I to je prošlo, a ja sam se i dalje osjećala nekako prazno i jadno.


Tome osjećaju nije pomogao ni to što zapravo nisam imala nešto pretjerano vremena za čitanje, a kada bih ga i imala bila sam toliko umorna da mi se zapravo nije niti dalo. I onda sam se počela osjećati krivo. Dodatno ulje na vatru bile su i sve ostale stranice koje pratim i ostali blogeri. Počela sam razbijati glavu kako oni to sve stignu i uspijevaju. Kako žongliraju sa svim tim događanjima, sve stignu pratiti, konstantno nešto čitaju i recenziraju, objavljuju, gdje god se okrenem sve komentiraju i vide i znaju. Kao neki Big Brother. I bilo mi je krivo jer sam klipsala za njima. Na sve to shvatila sam da neću ostvariti svoj godišnji cilj pročitanih knjiga i to mi je dodatno počelo zadavati glavobolju. Cilj mi nije bio pretjerano ambiciozan, tek 50 knjiga, ali ni to nisam uspjela dostići već sam zapela na brojci od 40tak.
Počela me peći savjest. U jednu ruku, nisam si smogla pomoći. Znam da ne mogu sve stići kad ti se dan svede na to da si više od pola tog dana na poslu, onda dođeš doma krepan praviš ručak pa onda čistiš ili peglaš ili sjedneš za laptop nakon tri gladne godine da napraviš postove za book blitzeve jer su se nagomilali, odgovaraš na mejlove (tj. odbijaš autore koji te mole za recenziju - u tom djelu se osjećam još odvratnije) i svašta nešto, a da ne pričam da padneš u bespuć Interneta i onda samo besciljno lutaš i gledaš glupe fotke i još gluplje videe od kojih neću biti pametnija, al eto. I dan ti prođe, a ti jedva pomakneš guzicu od stola na kauč i gle već je vrijeme za večeru i možeš si pucat u glavu jer više nema Boga da u ruke uzmeš bilo kakvu knjigu pošto si se najeo kao mali pajcek i jedva dišeš, a kamo li da još nešto primiš u ruke. I krivnja u tebi raste jer onda na kraju dana radije si pogledaš nekakvu seriju ili igraš igrice ili jednostavno zuriš u strop dok ti u slušalicama nabija muzika. Sad će neki reći, što se ova buni, mogla je stići bez obzira. Možda i jesam. Možda stvarno jesam, ali da nisam prošla kroz tu ‘fazu’ (koja me, istini za volju, još uvijek djelomično drži i možda me nikada niti neće pustiti), sada vam ne bih iznosila ove svoje ‘dubokoumne’ zaključke.

Previše sam razbijala glavu kako kod nekog drugog sve to ljepše izgleda jer ipak je kod susjeda trava zelenija. Al onda čovjek shvati da jednostavno ne možeš biti brži od onoga što zapravo možeš jer ja nikada nisam bila super brzi čitač i rijetko kad sam mogla pročitati cijelu knjigu u jednom danu (to je bilo još u srednjoj kad sam bila bez brige i pameti i na ljetnim praznicima). Shvatiš da imaš život koji trebaš voditi unatoč tome što si ti bloger. Ono što je žalosno i što je istinito, ali meni se svijet ne vrti oko knjiga. Ne primam plaću za ovo što radim, već radim to iz čiste ljubavi. Čitanje knjiga mi, na žalost, neće donijeti kruh na stol. Ne živim od toga i to je ona crna realnost koja me pogodila, ali i djelomično oslobodila. Mene nitko ne tjera da čitam nešto što ne želim, da hvalim nešto što ne želim ili poštujem neke rokove pa moram to pročitati zato što knjiga izlazi za par dana i moram biti među prvima koji bi ju nahvalili. Ja to ne moram, a da i moram ja to fizički ne bih stigla i samo bih si zeznula živce i u konačnici cijelo zdravlje. Više si ne mogu priuštiti čitanje do dva ujutro kao nekada, zapravo, ne mogu si ni priuštiti da čitam po cijele dane kao nekada. I to je uredu, jer knjige bi trebale biti zabava, a ne mučenje.
I u konačnici, da, priznajem bila sam malo zavidno tele jer mi nikako nije bilo jasno kako ljudi sve to uspijevaju, ili od kuda im sve te super knjige za darivanje ili tako visoki broj ljudi koji ih prate. A onda staneš i kažeš si ‘radim ono što mogu i što me veseli, poklanjam u skladu s vlastitim mogućnostima, a brojka nije bitna jer što će mi i milijun ljudi ako mi na kraju samo njih pedeset lajka i komentira, ako i toliko. Jer ako malo pobliže pogledate po stranicama, svi ti aktivni ljudi su jedna šačica njih, zajednica koja je konstantno tu i kod svakoga i koja te podržava svaki dan u godini, a ne čeka samo u prikrajku da osvoji negdje nešto. Sad sam s ovime možda i nekome stala na žulj, ili se osjeća prozvano. Dragi moj, ako se u vama probudio takav osjećaj onda znate da ste krivi. Ja vam ne zamjeram, svejedno mi je.

Kad sam ušla u temu darivanja, malo da i tu zastanem. Ulazim i ja u darivanja, ali ne ova po stranicama na FB već na blogovima na kojima se osvajaju gift kartice za Amazon. Skroz nebitno. Neke možda i zanima sistem darivanja i kako na kraju odabirem tko će dobiti knjigu. Popriličan broj ljudi pročitalo je pravila o darivanju koja sam objavila na blogu (trenutna statistika kaže 3616) , a i dalje stoji prikvačeno na FB stranici. Oko te objave stvorila se prava mala bura i u tom trenutku osjećala sam se kao mala revolucionarka jer sam mislila da sam s tim nešto postigla pošto mi se masa ljudi javila i podržala me, a određene stranice prisvojile su pravila kao svoja. Nemate pojma koliko sam bila sretna, a srce samo što mi se nije raspuklo od zahvalnosti jer sam očekivala da će me ljudi popljuvati.
Znači, ja neću nikome uvjetovati da mi lajka stranicu ili dijeli objave zbog darivanja. Ne želim tako sakupljati ljude jer većina njih se na stranicu neće vratiti zbog sadržaja već zbog samih darivanja (ako se uopće vrate). Ali način na koji odabirem pobjednike tim ljudima neće se svidjeti. Jer odabir pobjednika je namjeran. Vidim koji ljudi me prate, a vidim i koji ljudi konstantno ulaze u nekakva darivanja i javno dijele objave. Kada ja uđem na vaš profil i vidim da vam je profil prepuno sheranih objava onda se možete pozdraviti od dobitka ikakve nagrade kod mene jer vidim da očito stalno za nešto igrate pa su vam šanse i veće da osvojite. Ako vam je profil čist ili zaštićen i vidim da me pratite onda ste na dobrom putu da kod mene nešto osvojite. I molim vas, ponovno, nemojte kukati da nikad ništa nećete dobiti, samo mi dižete tlak.
Neću sad pretjerano ulaziti u temu darivanja jer očito je da ću svoja pravila morati doraditi i još bolje ih oblikovati tako da ne bude nesporazuma.

Wow koliko sam ja toga napisala. Ako ste do sad ovo čitali onda vam svaka čast. Ili vam je jako zanimljivo, ili stvarno pratite moj blog ili ste fakat ludi hahaha :P


Još jedna stvar koju sam željela spomenuti, a to je pisanje. Volim pisati i radim to već deset godina. Imali ste priliku čitati moju priču ovdje na blogu (još uvijek možete samo trebate otići Creative Corner). Prva ću priznati da ta priča nije remek djelo. Ipak sam ju napisala još u srednjoj školi. A neću ni reći da sada ono što pišem remek djelo jer ipak teme o kojima  pišem su ono što ste već negdje pročitali samo je razbacano u mnoštvo knjiga. Danas je teško pronaći temu koja već nije obrađena na sto načina, ali trudim se i vježbam.
Pišem kad me pukne inspiracija i onda sjednem i napišem deset ili dvadeset stranica i onda me nećete vidjeti pola godine da pišem. Tužno, ali istinito. Nisam jedna od onih osoba koje svaki dan sjednu i napišu po par tisuća riječi ili, kao neke autorice, u tjedan dana napišem kompletnu knjigu. Hahaha mislim da nikad neću doći u taj rang, što zbog te moje inspiracije, a i zbog toga što ne mogu samo sjesti i pisati, a svijet će stati zbog mene i čekati da ja sve to lijepo zapišem. Možeš si misliti. Kao što uvijek kažem, sve ja to imam u glavu samo treba zapisati, a zapisati ću s vremenom. Isto sam se i oko toga nedavno naživcirala jer obično kada ja imam najmanje vremena, onda bih najviše mogla pisati. I onda me jedna prijateljica podsjetila da mi ni pisanje priča ne donosi kruh na stol već da to radim iz čistog užitka pa sam se djelomično smirila. U srednjoj išla sam za tim snom da jednog dana svoju knjigu ugledam na policama knjižara i knjižnica, ali danas sam ipak realnija pa shvaćam da se to vjerojatno nikada neće dogoditi, ali san ipak ostaje :)



Dalje bih željela spomenuti, a to se možda nekima neće svidjeti, je svađanje između knjigoljubaca. Sad će neki pomisliti na ‘izvjesnu’ svađu koja se dogodila prije nekoliko mjeseci, ali ne mislim samo na tu već sam znala naići na neke statuse i u komentarima prepucavanja. Svatko ima svoje razloge, ali shvatila sam da je najčešći problem ljubomora. Sad će neki okrenuti očima i pomisliti da branim određene ljude, ali ne branim. Shvatila sam kako mi je najbolje držati se što dalje od toga jer nema nikakve koristi, samo mi diže tlak. Žalosno je na što se dio ove zajednice sveo, a to je i masovno ulizivanje. Takva sam osoba da to ne mogu smisliti i zato me u školi nikad nisu voljeli. Uvijek su mi bili najbolji najstroži profesori koji ulizice nisu mogli smislit haha. Znam da spominjanje toga nema nikakve koristi, ali kad vam se već ‘jadam’ zašto ne bih i to spomenula. To što šutim ne znači da sam slijepa.


Zadnja stvar na koju vam želim reći je vezana uz spominjanja i žicanja PDF knjiga. Sledi mi se krv u žilama kada vidim koliko ljudi to radi. Shvaćate li vi da tako štetite izdavaču? Jer koliko vas kuka kako dugo nema nastavaka ili ponekad ni ne izađu. Znate zašto je to? Velikim dijelom upravo zbog toga što izdavačka kuća nema novaca, a od kuda im novci kada knjigu niste kupili već ste ju skinuli s Interneta. Na taj način konstantno uskraćujete ljudima njihovu plaću. Nije mi jasno zbog čega to radite pošto sve te knjige lako možete pronaći i u knjižnicama, ako već ne možete kupovati. Ako čitate knjige na EJ tu je Amazon i e-knjige koje nisu tako skupe, a puno puta možete naići i na knjige koji autori stave da budu besplatne. Nedavno je s radom počela i aplikacija Croatia Reads na kojoj možete pronaći knjige na HJ. Još uvijek nemaju sve naslove, ali s vremenom vjerujem da će se njihov izbor širiti. I opet postavljam pitanje, zašto to radite kad imate toliko mogućnosti koje su zapravo legalne?



Tko bi rekao da me je to sve mučilo, ha? Ludo, znam, ali moram priznati da mi je napokon nešto lakše kada sam to s vama podijelila.
A sada me zanima vaše mišljenje o svemu ovome, ili samo određenome dijelu. Na vama je :)

Hvala što ste pročitali ovaj ‘mini roman’ i hvala što me i dalje pratite. A za one koji su ipak odlučili otići s mog bloga i FB stranice; sretno vam bilo u carstvu divljine ;)


Broj komentara: 6:

  1. Procitah 😊 lepo si sve napisala. Slicno kao ti i ja sam se osecala na Niskom sajmu, imala sam neki osecaj sludjenosti kada sam izasla, cinilo mi se da nisam sve standove lepo zagledala da sam nesto propustila da sam jos nesto mozda trebala da kupim a sa nesto sto jesam mozda nisam trebala 😊 za nagradne igre se takodje slazem, meni mucno kada vidim kako neko kuka u komentarima da nema srece itd itd. Drago mi je sto sam pronasla ove stranice na fb koje su posvecene knjigama jer su mi postale razbibriga mada mozda i opterecenje jer malo po malo pa bacim oko na telefon da vidim sta ima ali kako god bar sam.pronasla hobi kako kaze moj muz posto se vise ne zalim na to kako mi je dosadno 😊 Veliki pozdrav i samo nastavi da radis svojim tempom, knjige treba da budu uzivanje a ne opterecenje mada nekad znaju i da nas opterete 😉

    OdgovoriIzbriši
  2. Zanimljivo, dotakla si se dosta tema koje su važne. Ono što je mene "žicnulo" jeste "žicanje" PDF knjiga. Vjeruj mi, luda sam be čitanja, i svaki cent dajem za knjige, ali ima jednostavno dana kad kriziram sa čitanjem a nemam novca da kupim knjigu. Uveče kad me udari nesanica, uljučim računar i potražim neki PDF neke knjige koja će me prevesti u svijet snova. Da imam platu 1000 eura, svih 1000 bi otišlo na knjige :)
    Što se tiče pisanja, razumije te :D već neko vrijeme pišem svoj navodno roman, i to samo kad me udari inspiracija, drugačije, zadato pisanje po danu - nema šanse da mogu....
    Moj najveći žal kao bookworma jeste taj što dan ne traje više, duže (vječno), što moram da spavam ili da se družim sa ljudima i gubim dragocjeno vrijeme. I naravno, krivo mi je što ne stižem uvijek ispratiti nove romane :/

    OdgovoriIzbriši
  3. Čovječe, bilo je nekada i po mjesec dana da knjigu u ruke nisam uzela. A nekad u mjesec dana 15- 20 knjiga pročitam bez problema. Tako da te razumijem.
    A za stranicu, meni je tvoja jednostavno najbolja i ima malo više od godinu dana kako te pratim i kad god se ulogiram na fejs veselim se kada vidim da si stavila nešto novo na stranicu i obavezno pročitam i ostavim ti like. :D

    OdgovoriIzbriši
  4. Kao što sam ti rekla neki dan, slažem se s tobom. Muče me iste stvari kao i tebe, a žalosno je zapravo to da oni koji se zaista trude i nude kvalitetu umjesto kvantitete (jer radije potrošim dva dana na dobru recenziju, nego u jednom danu podijelim 4 siromašna i jadna izvještaja-jer ne može ni nastati nešto više u toliko kratkom vremenu) budu smatrani "lijenima" i "neaktivnima" pa s time i nedostojnima pažnje.
    Znaj da uvijek imaš kolega blogera (barem u svoje ime mogu govoriti) koji su na tvojoj strani i u kojima je podrška konstantno prisutna.

    Što se pdf-ova tiče, šire se kao zaraza i to pred očima javnosti! Ni sram više nije što je nekad bio. Sad se naslovi traže javno na fejsu, a nitko se ne bori protiv toga.
    Nije da je baš usko povezano s ilegalnim pdf-ovima, ali za sutra spremam post koji će nekim blogerima možda biti koristan, pa se baš poklopilo da slobodno škicni i "dilaj" dalje :P

    http://kljuczaknjigu.blogspot.hr/

    OdgovoriIzbriši