utorak, 26. studenoga 2019.

Moji osjećaji s ovogodišnjeg Interlibera




U početku nisam mislila pisati ništa pretjerano puno oko ovogodišnjega Interlibera osim vrlo kratko u suštini - dođoh, vidjeh, kupih. Ciao do sljedeće godine. Ali onda sam u jednom razgovoru s prijateljem došla do toga da sam podijelila svoja razmišljanja o svemu tome i pomislim si, zašto ne bih rekla i vama. Neke će zanimati, neke neće, a vjerujem da se dobar dio neće niti složiti sa mnom (jer zašto i bi, to su samo moji osjećaji). Neke stvari ću prešutjeti jer ne želim potezati nove svađe ili teme o kojima bi se na dugo i na široko moglo raspravljati, jednostavno mi se ne da, tlak mi je trenutno ok, ne želim da mi bude viši nego što je (haha). 


U svijetu svakog knjigoljupca koji s nestrpljenjem očekuje tih 6 magičnih dana Interliber je svetinja. Glancamo popise, brojimo novčeke, kalkuliramo što bi, a što ne bi s obzirom na buđet, pokušavamo što više ugurati u to nešto novaca što smo kroz godinu spremali sa strane da bismo kupili što više, iščarobirali tonu knjiga za mini šleper. Realnost? Ha - Ha, nasmije nam se u facu i skoro pa da ne pljune u oči. Neki će reći - joj e, vidjeli smo tvoju hrpu, natovarila si se ko magarac, ne laži. Priznajem, jesam. Kao i prošle godine maksimum mi je bilo sebičnih 2.000 kuna koje bi (da se pita mog muža) bilo bolje da nisam tako potrošila. Ali jesam upravo zato što si tijekom godine što više uskraćujem kupovanje knjiga po punoj cijeni. Sve ono što ste vidjeli tijekom godine došlo je sa sniženja, kupnjom preko oglasa i FB stranica. Zar nije užitak kada knjigu koja je 99 kn platite samo 6 kn? O da, veliki je užitak. O tome vam ja pričam! Zato sam bila toliko sebična i uzela jedno brdašce za sebe, svoje dijete i dragu prijateljicu. A čak nisam udarila 'krov', već ostala 100 kn ispod maksimuma.
Za sve one koji još uvijek nisu vidjeli o kojoj se to hrpi radi evo je na fotki. 

Kako je dolazio Interliber, uzbuđenje je sve više raslo. Počinješ o tome razmišljati svaki dan više puta dnevno (barem je meni tako). Kroz godinu na Goodreadsu vodim listu želja koje knjige kupiti pa da mi bude vodilja kada dođem tamo. Nikada ne razgledavam dodatno od onoga što mi je zacrtano u glavi. Znači, nećete me naći pred nekim štandom da dižem svaku knjigu i čitam što piše na stražnjim koricama. NIKAD. Želim biti što više pripremljena. Zato mi je praksa postala na Interliber otići što ranije. Za kupnji imam koja 3-4 sata. Radim dva kruga - prvi je da pogledam što tko nudi i po kojoj cijeni, a onda u drugom krugu kupujem. Vjerujem da su s godinama i drugi počeli primjenjivati svoje taktike jer ako ideš vikendom moraš biti naoružan strpljenjem i laktariti se na veliko. Nije niti preko tjedna pretjerano super. Busevi klinaca tumaraju okolo samo zato što moraju, a ne zato što žele, jedna je od stvari koja mi kod Interlibera mrska. Ili oni koji dođu tamo samo kako bi mogli reći da su bili jer se od svakog 'kulturnog' čovjeka očekuje da bude tamo. Da, baš.

Već sad možete vidjeti da ovaj tekst ima neki isfrustrirani prizvuk u najmanju ruku. Ja to sama nisam shvatila dok nisam upala u taj razgovor. Do tad nisam shvaćala koliko sam bila isfrustrirana glede cijelog tog Interlibera. Sva ta očekivanja nakupljaju se i rastu, dan dođe, izletim s posla u 10:00 da bih bila tamo što prije kad kao nema gužve (kako da ne), lumam uokolo što brže jer sam zdimila na tri sata, kiša lije ti ga lije, klinaca već tad bilo previše za moj ukus, Banditić i Plenki šepire se okolo s delegacijom koja će kupiti nešto nikad. Jurcam uokolo i kalkuliram što sve ugurati u buđet. Stajem sa strane kako bih u torbi ljepše posložila sve te knjige da se ne oštete od nosanja, gledaju me ko da sam s Marsa pala kad krenem vaditi račune i zbrajati što sam kupila kako ne bih prekoračila zacrtano, mislim si; muž negdje pada sa stolca svaki put kad mu dođe obavijest koliko je provučeno na njegovu karticu. Na kraju još dodatno kalkuliram hoću li uzeti neku knjigu od 200 kn ili dvije za nešto manje od toga, a nakon svega teglim knjige u auto kroz kišurinu i napokon završavam s pričom zvanom Interliber. I odahnem s olakšanjem, ali i čežnjom za sljedećim Interliberom. Začarani krug, vidite i sami.

Baš sam razgovarala s prijateljicom koja mi kaže da i nju frustriraju ti klinci koji dolaze tamo na dnevni izlet. Njeno iskustvo u tim godinama je bilo doslovno takvo da je više od pola klinaca koji su došli tamo bilo nezainteresirano, a oni koji su i željeli biti tamo nisu imali baš nešto novca da kupe sve ono što žele. I što onda? Zašto ne organizirati izlet za one koji zbilja žele ići a ne da idu svi pa ko fol dobe peticu iz aktivnosti ili čega već jer su išli tamo (ne svojom voljnom, ono wtf). Jesam ja čudna ili što?

Divno bi bilo kada bih mogla visjeti tamo svaki dan po par sati pa da stvarno vidim čega ima, ovako sam prelijetala pogledom, na nekim štandovima uopće nisam zastala i sada mi je žao, a znam da će sljedeće godine biti doslovno ista priča. 

Želim li uopće ulaziti u cijene i sniženja? Na sve strane izdavači se hvale da imaju knjige već od 3 kn. I super, kako za koga, za mene ne, jer očito želim samo one skupe. Jedina knjiga po 'suludo' niskoj cijeni, a da ne računamo dvije slikovnice bila je Suludo bogati Azijci (20 kn, Naklada Ljevak), uzela sam je samo zbog cijene jer to je trilogija a nastavke nikad ne budemo doživjeli. Gledala sam na kraju bih li uzela 'novu' knjigu GRRM, sa 250 snižena na 208. Teško sniženje nema šta. Kad smo kod Školske knjige, vidjela sam jednu knjigu koju ću kupiti sljedeće godine bez razmišljanja, iako je ove godine bila sa 250 na 200 snižena, ipak mislim da je bolje i isplativije uzeti nju nego GRRM, doći će vrijeme na njega, uostalom činjenica je da nisam pročitala ni jedan dio Igre Prijestolja, već samo seriju gledala tako daaaa. Nego, pričam o knjizi Mary Beard: SPQR. Zbilja vjerujem da u tu knjigu nije loše uložiti tih 200 kn jer obožavam dokumentarce o Rimu koje je ona vodila, i iako po recenzijama vidim da ljudima smeta njezino pisanje koje više vuče na vođenje dokumentarca nego na znanstveni rad, mene ta činjenica oduševljava. 
Dvije knjige za koje nisam vjerovala da će se naći na ovogodišnjem Interliberu (ali sam se potajno nadala) bile su Ninth House i The Starless Sea, pogotovo ova druga. Mojem oduševljenju nije bilo kraja kada sam ju vidjela pogotovo zato jer je knjiga izašla samo tjedan dana prije IL. Za te dvije mi definitivno nije bio problem izdvojiti nešto više od 100 kn za svaku.
Na Egmontu sam istresla brdo love, ali čak i manje od onoga što sam očekivala tako da sam na kraju bila zadovoljna (iako, naravno, uvijek može jeftinije).
Kod Znanja sam se nadala da će biti više knjiga na EJ koje bih kupila.. mjerkala sam i Mistborn serijal od Sandersona, ali vjerujem kako će ipak još pričekati koju godinu.
Kod Mozaika se dalo naći ok cijena na starija izdanja, no problem je što nisam baš u tim žanrovima...
Dalo bi se tu još puno toga napisati o cijenama, ali vjerujem da je nepotrebno. Svi bi mi bili presretni kada bismo imali brdo love da ne moramo razmišljati koju ćemo uzeti, ili da knjige budu cjenovno u rangu onima iz susjednih zemalja ili Amerike. Zar previše tražim? 

I tako dođem doma, sve to oteglim gore i čekam trenutak kada ću dijete pospremiti na spavanje da ih izvadim da dišu i fotkam za stranicu. Knjige su stajale najmanje tjedan dana na hrpici prije nego što sam ih uopće stigla pospremiti i naći mjesta za njih na policama. Egmontove još uvijek stoje zbog 'problema' zvanog dimenzije. S te hrpe pročitala sam samo jedu knjigu i to je Kad nismo bili stranci. (ne računam Six of Crows i Crooked Kingdom koje su davno pročitane, a ovdje su poklon za frendicu).

Već razmišljam o sljedećem Interliberu i polako pravim popis, što od novih, što od starih koje nisam uspjela kupiti. Razmišljam o njemu i nadam se, a znam, da kad dođe da će mi opaliti šamar posred face i isplaziti mi jezk jer neću biti tamo s koferom i skupljati knjige od izdavača for free kao što sam vidjela neke na vlastite oči. Bit ću tamo i zbrajati račune sa strane. Plakat u sebi od sreće i tuge u isto vrijeme.


Nema komentara:

Objavi komentar